Sretan Božić svima koji slave! Nadam se da ga provodite onako kako je najljepše, s obitelji!

Za one koji me dobro poznaju znaju da gubljenje za mene ne predstavlja ni najmanji problem. Tako ne bi bilo u redu da ni na Malti propustim isto. Nakon prvog gubljenja po otoku i učenju nekih novih stvari, vrijeme je za nove pustoševine i za gubljenje. Krenimo ispočetka.

POKUŠAJ GUBLJENJA BROJ 2.

Ponovno krećem u istraživanje otoka sama. Posjećujem par okolnih gradova, cilj je plaža i toranj kojih na otoku ima na svakom kraju. Toranj vidim samo na svojoj karti, oko mene na horizontu ga nema nigdje. No, krenimo pa kuda nas put naveo. Prvo da bude slađe sam fulala stanicu autobusom i izašla dvije nakon. Logično. Završavam u predivno uređenom vrtu iako nisam sigurna smijem li na tom istom mjestu razgledavati i šetati istim. Nakon par minuta nije me bilo briga gdje se nalazim i odlučila sam uživati u trenutku. Prilikom izlaska s posjeda, nailazim na natpis da sam cijelo vrijeme hodala samostanom. Barem imaju lijep vrt ako ništa drugo. Vrijeme je za pokret dalje. Vraćam se unatrag prema plaži i napuštenom tornju. Barem moja karta kaže da idem u tom smjeru. No, vidjet ćemo do kuda i kako. Ne znam kako vi funkcionirate, ali ja još uvijek volim stare klasične dobre stare karte u rukama.

Ne volim slijediti Google Maps i ostale razne aplikacije, ovako više imam osjećaj istraživanja. Na karti barem mogu zaokruživati stvari koje sam posjetila i pisati natuknice, što mi aplikacija ne omogućava. Sada kada znate moj način, vrijeme je da priznam da sam se opet izgubila. Ovog puta nalazim se na sred brze ceste, četiri trake koje trebam proći jer sam na krivoj strani, a zebre nigdje. Naravno da onih osnovnih, nužnih stvari nikada nema u takvim situacijama. Iskreno, na Malti voze kao luđaci. I nije baš sigurno prelaziti samo tako, no trenutno nema previše izbora. Krećemo dalje. Pojma nema kuda idem, samo mi je u bitno da se krećem, karta je spremljena u torbu. Ionako nemam pojma gdje se nalazim, nije ni bitno. Odgovara mi tišina oko mene i da se nekuda kreće. Duga dva sata hoda od same ceste i još uvijek se ne nadzire ono što tražim. Prva postaja, nailazim na indijsku smokvu, koje na otoku imate na svakom koraku. Također po gradovima stanovnici na ulicama prodaju istu, ukoliko niste dovoljno snalažljivi da sami uberete istu. Izgleda ovako.

 

 

To je bilo dovoljno da se odlučim na povratak kako se bliži mrak. Ipak je vikend, a Maltežani ne voze nešto previše oprezno. Svaki vikend je najmanje jedna prometna nezgoda sa smrtnim ishodom. Vraćam se natrag, nakon još dodatna tri sata potrage za autobusnom stanicom, no sve je to dio putovanja. Da nema tih gubljenja, neke dijelove otoka ne bih nikada ni vidjela, a to je ono zbog čega sam ovdje.

Bilo je tu još sličnih situacija, također u društvu prijatelja, izgubili smo pola dana tražeći Victoria Lines ili Malteški kineski zid, također postoje agencije koje vode na istu atrakciju, no ispalo je da je to samo mit. Jer smo cijeli otok prošli tražeći iste, nigdje ih nismo pronašli. Ni sami mještani koji tamo žive godinama nam nisu znali objasniti kako doći tamo. Dok drugi tvrde da iste postoje. Što je na kraju istina, nisam sigurna. Ja Victoria Lines nisam pronašla, možda nekom drugom prilikom uspijem pronaći pa javim.

Ukoliko ste vi bili na Malti i našli iste molim da mi javite. Iako su na krati ucrtane, uživo ne vjerujem da je zid tako mali da nije primjetan i da pola otoka nikada nije čulo za njega. No što je tu je. Umjesto toga se gubimo ponovno i završavamo u sred ptičjeg rezervata okolnim puteva gdje nam boravak baš i nije dozvoljen. Rekla bih da u tom trenu imamo više sreće nego pameti i izvlačimo se iz istog neprimjetno. Takve trenutke pamtite za cijeli život i barem imate što pričati kada imate 70.

Do nekog idućeg gubljenja po otoku. Mašem!

 

Pssst! Nivesine avanture pratite i na njezinom blogu!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here