I kad sam bio sasvim mali slavio se Božić. Bilo je to u socijalizmu. Komunisti, kako se tada nazivala avangarda radničke klase, nisu mogli slaviti Božić javno. Slavili su ga tajno. Bilo je i onih koji nisu slavili Božić. Oni također Božić nisu slavili javno. Nisu ga slavili tajno. Jedni drugima čestitali bi Božić s kratkom i jasnom čestitkom: Sretan Božić. I Božić je bio sretan. Svakome. I onima koji su ga slavili na misama, u crkvama; na Polnoćkama. I onima koji ga, oboružani petardama ispred crkvi, nisu slavili; u nadi da će sutra moći referirati neko novo ime koje do sada još nije bilo uteftereno na Komitetu.

Dakle, iako su svi svima čestitali Božić, čestitke nisu uvijek bila iskrene; čestite. To ne znači da u socijalizmu nije bilo čestitih ljudi. Bilo ih je. I to dosta. Oni obično nisu brinuli kamo će ih svrstati Komitetski žbiri. Njima je bilo stalo kako ih sagledavaju njihovi prijatelji, susjedi i sumještani. A onda je devedesetih došao Prevrat. Nekima je to bio drugi prevrat u životu, meni prvi, i čitava ta igra s petardama i cinkanjima s polnoćki izgubila je smisao. Igralo se još sezonu, dvije, jer u samom početku nije bilo jasno koji će prevrnuti, a ona je ta igra i službeno prestala.

Danas se kao Božićna čestitka uvriježila sintagma: „Čestit Božić i sretna nova godina“. Možemo samo nagađati tko je autor te sintagme, ako ona uopće ima svog tvorca. Ja sam je prvi put, na vlastitu konsternaciju, čuo u jednoj Božićnoj čestitki Prvog Predsjednika. I kakav već jesam, hipersenzibiliziran na Riječi, moram priznati da me istinski pogodila. Od Prvog Predsjednika očekivao sam da puku poželi čestitu čitavu narednu godinu i još ponešto sreće na blagdan koji Hrvati slave stotinama godina, Božić. Umjesto toga on im je ponudio čestitost samo jednog, jedinog dan u godini u kojem je, s obzirom da je neradni, njegovoj kamarili ionako bilo otežano baviti se eksproprijacijom državne imovine, pa je stoga Božiću sama čestitost inherentna; svojstvena sama po sebi.

Prvo sam svoju zabrinutost izborom riječi za Božićnu čestitku podijelio sa najmilijom. Ona dobrohotna i naivna kakva već jeste ponudila mi je jednostavno rješenje: da je to zapravo prijevod koji podupire sličnost s engleskom verzijom čestitke: Merry Christmas and happy New Year. Da je sve to zbog dijaspore nevične hrvatskom jeziku. Uzalud sam argumentirao da merry nema veze sa čestitošću već sa osjećajima radosti, veselja i razdraganosti. Ako nešto treba, u mladoj nam državi, biti čestito to je cijela godina, a ne samo jedan, jedini, dan u godini. Jedan dan, tek reda radi. A ostalih tristo šezdeset i četiri? Sveopći javašluk!? Zaludu sam ukazivao da je u Saboru nekoliko vrsnih jezičnih stručnjaka kojima to nikako nije smjelo promaći; uvjeravao da Država mora biti čestita cijelu cjelcatu godinu, 365 dana. Da, ako ne ide drugačije, Prvi Predsjednik hitno treba imenovati Savjetnika za jezična pitanja. Da bi nas, sve skupa, ta reducirana jednodnevna čestitost mogla u konačnici skupo stajati. Čak i države. Najdraža mi je uvijek sa smiješkom odvraćala kako opet pretjerujem. Kako Savjetnici nisu rješenje za probleme nego s vremenom, kad se uhljebe, i sami postaju problem kojeg je teško riješiti.

Svoju sam zabrinutost potom jednom izrazio u nekom većem društvu. Na to su se svi samo značajno pogledali; u stilu, vidi njega, njemu ni’ko nije rekao da sa sada tako čestita Božić. Nekima se u očima čak mogao iščitati i strah da bi ih tako neinformiran, kakav već jesam, mogao na cesti ozloglasiti pozdravom „zdravo“, a taj, zna se, od prevrata više nije u uporabi; ni među prijateljima, zapravo pogotovo ne među prijateljima.

Zbog mira u kući zaboravio sam na taj problem. Punih četvrt stoljeća. No sinoć me Božićna čestitka kardinala Bozanića opet podsjetila na njega. Kardinal nam za razliku od lani ne želi „čestit“ nego „sretan“ Božić. Čestitost ne spominje kao ograničenu, jednodnevnu kategoriju, već kao trajno dobro na samom početku poslanice. Možda sam ipak onomad ja imao pravo? Najdraža sniva snom pravednika. Naljutiše je oni što na misu idu samo jednom godišnje pa se ne znaju ophoditi u crkvi; nova avangarda hrvatskog društva. Najslađe spava kad je malo ljuta. Neka je nek’ sniva. Još malo razmišljam o Nadbiskupovim riječima. Malo se toga sad može popraviti; 27 dana čestitosti razvodnjenih u 10 tisuća dana odsustva čestitosti. Ipak netko negdje mora započeti promjene. Sad, nakon Kardinalove čestitke nekako mi je lakše. Lakše kad sam tu četvrtstoljetnu frustraciju izbacio iz sebe. Neka vam je svima

Radostan Božić i čestita nova godina

P.S. Posebno obratite pažnju da sam nova napisao s malim slovom n. Oni koji vam isto žele s velikom N žele vam to samo za jedan dan: 1. siječnja. Kad vam ja nešto zaželim, želim da vam tako bude baš svaki dan. Poželio bih da vam je i svaki dan Božić, ili kao na Božić, no mudriji od mene rekoše da to ne bi bilo baš dobro.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here