Uz izložbe Vladimira Becića i Nikole Reisera u Klovićevim dvorima

 

Izložbe učitelja i učenika  su relativno rijetke, a ovih  su dana u Zagrebu postavljene dvije takve. U Umjetničkom paviljonu Bukovac  i Cabanel (o čemu sam pisala), a u Klovićevim dvorima  samostalni postavi djela Vladimira Becića i Nikole Reisera. Učiteljeva djela krase prvi kat, a učenikova kat više. Osim što ih povezuje naukovanje, obojica su predavala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i obojica su bili članovi JAZU (Becić) i HAZU(Reiser).

Za realista Becića  realizam ne znači jednostavno kopirati prirodu već nju treba dati kroz prizmu vlastite individualnosti i doživljavanja. Na početku rada priklanja se skulptorskom slikarstvu, dakle potencira formu, a kasnije čistu boju. Becić je realista srca, a ne razuma kaže  Lunaček. Zanimljivo je da secesiju u tom dobu njenog  snažnog upliva Becić  smatra zabludom. Učenik je Crnčića i Sesije,  Habermanna (utjecaj akademizma) i Leibla (utjecaj realizma), ali je i  pod snažnim  utjecajem  Manetovog slikarstva vidljivim na studijama polufigura i aktova (sjajan Akt pred ogledalom). Račić, Kraljević i Becić su na školovanju u Munchenu pokazali neposredne i originalne slikarske kvalitete pa su ih nazivali „kroatische Schule“. Becić je radio intenzivno i neumorno, a u izboru motiva je bio svestran. Kao ratni reporter boravio je na bojišnicama Srbije, te postaje dopisnik i ratni slikar francuskog časopisa L’ llustration što je obilno pokazano na ovoj izložbi. Akvareli i crteži ratnog ciklusa imaju kulturnopovijesnu vrijednost. Uz Kraljevića i Račića on je najvažniji slikar hrvatskog modernog slikarstva, a već A. G. Matoš uočava njegovu nadarenost i govori o slikarstvu upućenom na samostalnu vrijednost slike.

Njegov talent vidljiv je u Kraljevićevu portretu, koji je sinteza minhenskog razdoblja. U Autoportretu iz 1918.godine vraća se minhenskim i pariškim idealima, jer se opet približava Cezanneovoj geometriji motiva, sa snažnom voluminoznosti oblika i ugašenom tonskom gamom bez vidljivih poteza kistom. Batušić naglašava da je Becićevo slikarsko shvaćanje polazeći od impresionističkog naziranja s jedrim realističkim zahvatom, uvijek solidno, zrelo i čvrsto u crtežu, a bogato u kolorističkoj obradi. Tridesetih godina na slikama je važna uloga boje s vidljivim tragom slikarove ruke. Na pejzažima 40-tih Zlarin i Šibenik bujan je i virtuozan realizam i rasvjetljena paleta. Kompozicija na slici Seljaci ručaju podsjeća na van Goghove Ljude koji jedu krumpir zbog monumentalnih likova, širokog namaza boje i tonskog grafizma. Najekspresivniji su bosanski pejzaži (imao je kuću u Blažuju kraj Sarajeva i često je tamo boravio) i mrtve prirode koje slika nesuzdržanom gestom (Ispod Trebevića). Male stvari su uklopljene u „poeziju čiste slikarske vidljivosti“ (Vrganji i  Rakovi) gdje se vraća sezanizmu kroz mekše i lazurnije slikanje motiva. Umjetnik se služi evropskim likovnim iskustvima kao sredstvom kojim izražava svoja vlastita htijenja, nadarenost i umjetničku individualnost .

Nikola Reiser je od autora izložbe (Maroević, Korbler, Marković) predstavljen kao senzibilni poeta slikarstva. Rodio se prije 100 godina u Mirnovcu, mjestu kraj Samobora koje kao da je po tom finom, mirnom i suzdržanom slikaru dobilo ime. Za njega slike govore i trebaju govoriti umjesto autora i to mnogo rječitije nego bilo kakve lijepe riječi. Naglašava da slikar radi emocionalno, pa kad završi djelo često nije kadar reproducirati tok puta kojim je došao do likovnog rezultata. Slike mu karakterizira lapidarnost i suptilan kolorizam na tragu francuskog postimpresionizma (poput Bonnardovih rastvorenih i nemirnih poteza). U opusu prevladavaju motivi akta, portreta, pejzaža i mrtve prirode. Posebno se veselio cvijeću, jer je u njemu našao ono što ga najviše intrigira: kompozicija i boja. Interesantno i istinito je primjetio da sama tema može biti kič npr. cvijeće, ali izazov je od takve teme stvoriti ono što neće biti kič.

Čvrsti oslonac njegova djela su prirodne forme. Portrete slika u jednom dahu, u prvim potezima hvatajući lice i akcent koji karakterizira osobu (sjajan portret Ane Karić) „Najviše me privlače ljudi koje gledam oči u oči. Uživljavati se u tuđu psihu, zabilježiti neizrečene misli i nesvjesne  trzaje lica za mene je naročit užitak.“ Vidljiv je i upliv impresionizma (pogotovo Pissaroa), a također i utjecaj Hermana. Budući da se iživi na slici u prvom dahu volje i inspiracije, rijetko radi skice. Godine 1919. dobija stipendiju za Pariz, ali pri povratku na slikama nije bilo Pariza, što je mnoge razočaralo. Rekao je da je previše radio umjesto da se prepustio gradu. Nakon 60-tih godina radi kolaže i približava se apstrakciji, a u mrtvim prirodama ostvaruje karakterističan intimistički izraz istančanih pikturalnih naglasaka i lirske osjetljivosti (Mrtva priroda, Ruže). Sublimiran ugođaj i blaga erotičnost odlikuju aktove i ženske figure, a 80-tih godina u akvarelima prvladava nostalgična atmosfera ostvarena suzdržanim tonovima (Barke u Voloskom). Navedene  značajke djela ugođaj, erotičnost i nostalgija detektiraju Reisera kao senzibilnog poetu slikarstva.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here