Prvi dan zime (ljepota i sramota petrinjskog kraja)

Autor:Miroslav Šantek Cobra

Oštrica Radija 101 je odavno otupjela.Nije to više onaj provokativni i zajebani medij kao nekad, ali i dalje nema konkurencije, pogotovo među ovdašnjim lokalcima. Valovi Stojedinice donose glas Stinga koji pjeva da je Englez u New Yorku i to u mom automobilu, dok savladavam oštar zavoj u selu Cepeliš pored Petrinje. Primjećujem da nešto fali u tom često viđenom prizoru. Nema jata guski koje bi često znale krenuti u napad na prolaznike. Možda su završile na tanjuru, a možda spavaju ovog prohladnog popodneva. U jednom dvorištu stoji starija gospođa, a iza njenih leđa se uspinje veliko brdo, nekad puno guste šume debelog drveća, šume koje se sjećaju svi klinci koji su svake jeseni sa svojim školskim razredima išli u organizirano branje kestena na Piramidu. Danas očito nema šanse da djeca masovno odlaze u branje kestena, a nema ni te šume. Čim je prošao rat, stručnjaci su primjetili da se drvo razbolilo i posjekli su šumu. Valjda je oboljelo od rata. Priroda se sama oporavlja nekako – sve do novog oboljenja.

Rječica Utina vijuga ovim brdskim dijelom, a svoj konačni mir nalazi u Kupi.

Prvi je dan zime 2018.. Snijega još uvijek ima malo po poljima koja se pružaju uz cestu koja vodi prema selu Pecki u kojem je sve manje stanovnika. Na mjestu gdje se put odvaja prema vrhu Hrastovačke gore, parkiram automobil i osjećam taj hladan zrak na obrazu. Prvi dan zime me je doveo ovdje. Na ovu asfaltiranu cestu kojom prolaze rijetki automobili i koju osvjetljava popodnevno svjetlo sa zimskog neba koje će uskoro nestati. Želim zagaziti u debelo blato, smočiti se i zamazati kao prasac i proslaviti dolazak zime i početak novog solsticija. Uskoro će dani postajati sve duži, a noć će se kratiti – sve do novog proljeća.
Vodena ljepotica koja vijuga ovim krajem zove se Utina. Plitka je, uska, čista, prelijepa. Na njoj nema mostova pa ako želite preko nje morate ju pregaziti, preskakati preko kamenja, a možete ju prijeći i preko ponekog debla koje je palo i premostilo ju. Utina krije zanimljive, nikad ispričane priče. Ona je pritoka rijeke Kupe, a ovdje u neposrednoj blizini su ostaci nekadašnjeg odmarališta, kuće pored koje je bio veliki ribnjak i brana koja je stvarala pravi bazen za kupanje sa skakaonicama. A onda su, tko bi drugi nego ljudi to sve popljačkali, zapalili i uništili u ratu. Danas nema ništa od toga. Samo sjećanja i tužni ostaci.

Grandiozan široki prostor ispod brda pored Utine. Čovjek se osjeća mali na ovakvom mjestu.

Teški strojevi prije nekoliko godina probili su put na kojem su postavljene beskonačan niz betonskih bandera koje dovode struju do obližnjih izvora vode. Pored njih je blatno, široko polje uzorano zimskom brazdom, visoka lovačka čeka i šumovito brdo kojim odjekuju pucnjevi iz puške. Čovjek se osjeća doista jako mali i sitan na ovoj grandioznoj širini. Tišina, vjetar koji bruji, hadnoća, duboko blato i snijeg i misli koje slobodno lutaju ovim prostorom. Moj prvi dan zime je počeo sjajno. Ali uvijek ima onaj – ali.

Teško opisiv i probavljiv prizor. Ogromne količine smeća kotrljaju se niz brdo prema Utini.

Teško je naći prigodnu riječ za ovakav prizor. Ogromne količine smeća lagano se kotrljaju niz brdo prema Utini. Ovdje se očito već duže vrijeme odlaže smeće. Taj koji to radi je sasvim jasan. On ima svoj cilj i on ga je izvršio. Bez straha od nekakve odgovornosti. Nejasno je što su ovo smeće vidjeli mnogi ljudi. I nisu uradili baš ništa. A ni neće.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here