Da ste me jučer pitali kad sam prvi puta bio u Zagrebu zakleo bih se da je to bilo na polugodištu prvog razreda, daleke 1969. godine. Prošlo od tada pola stoljeća, a kao da je bilo jučer. Pogled s Nebodera na Trgu. Vožnja uspinjačom. Ručak u Jagerhornu. Posjet knjižari Mladosti, u Ilici 7. A iz knjižare smo izišli s novim-novcijatim Pričama iz davnine i friškim izdanjem Vlaka u snijegu. Biblioteka Vjeverica. Pirga sam dobio od nastavničkog vijeća za postignut uspjeh na polugodištu. Da, tada se i ocjenjivalo i pohvaljivalo učenike na polugodištima! Ispitivali su nas i ocjenjivali zapravo svaki dan. Nismo imali rasporeda sati pa samo svaki dan u školu nosili sve knjige. Ako bi se, u žurbi da se zbaci sav taj teret s leđa, naguravali na ulaznim vratima škole podvornik bi vam uvalio takovu čvrgu da onda više nikada niste. Nije bilo dječjeg pravobranitelja, ni plavog telefona. Svaki mrgud mogao vam je po glavi ili ušima iskaljivati svoje osjećaje. Da, socijalizam je bio pravo okrutno društvo. Osobito za najmlađe i najslabije. Pionire.

No daleki zimski siječanjski dan bio je predivan. Čak dvije nove knjige, poklon od staraca za odličan uspjeh i primjerno vladanje, vraćahu se s nama zajedno kući, u Petrinju. Mama kakva već jeste, ziheraški praktična, običavala bi odobravati kupnju samo knjiga s popisa lektire. Za rođendane bi se ipak kućna knjižnica dopunjavana i knjigama iz biblioteke Vjeverica koje nisu bile iz kvote obvezne literature. Posljednju knjigu iz te biblioteke dobio sam od prijateljica s Dugog otoka za dvadeset i sedmi rođendan. Već sam i vojsku bio odslužio. Malog princa. Još danas ga uglavnom znam napamet, u prijevodu naravno, jer francuskom nisam previše vičan. Ponekad smaram studente s citatima iz te knjige. Igrom slučaja kolegij „Uvod u opću fiziku“ držim utorkom, četvrtkom i utorkom. Dakle tri puta tjedno.

Generacije hrvatskih čitatelja odrastale su uz knjige dječje biblioteke Vjeverica. Naslovi su objavljivani u nakladi zagrebačke izdavačke kuće Mladost. Vjeverica je zacijelo bila najpopularniji knjižarski niz u drugoj polovici 20. stoljeća. U četiri decenije svojega postojanja domaće književno tržište obogatila je s 318 naslova sto osamdeset jednoga autora, objavljenih u više od 1055 izdanja ili pretisaka. Biblioteku je 1957. godine pokrenuo Grigor Vitez. Osim što je uredio 92 naslova, Vitez se u Vjeverici javljao i u svojstvu prevoditelja i autora. Na mjesto glavne urednice 1967. godine došla je Ana Kulušić, za čijega je gotovo dvadesetogodišnjega mandata izišlo 140 naslova, a Vjeverica je tada zadobila prepoznatljiv izgled i opremu koja je uključivala tvrde korice, bijeli hrbat s imenom autora i naslovom djela te prepoznatljivi natpis na vrhu korica, koji uključuje izvorni logotip Vjeverice, djelo hrvatskoga kipara, slikara i dizajnera Raula Goldonija.

Knjige biblioteke Vjeverica i danas se, zahvaljujući kvaliteti uveza, mogu pronaći na policama knjižnica i antikvarijata. Od izdavačke kuće Mladost nije ostalo ništa. Privatizacijom devedesetih godina uništeno je sve što je bilo u sastavu ovog poduzeća. Knjižare i trgovine su zatvorene, proizvodi rasprodani na crnom tržištu, skladišta uništena i „očišćena”. Tiskara i izdavačka kuća zatvoreni. Radnici otpušteni, većinom bez otpremnine. Svi natpisi poduzeća Mladost s vremenom su izblijedjeli kao što će izblijedjeti i natpisi na poduzećima koja ovih dana kreću put zaborava. Njih će se možda, opet jednom, prisjetiti današnja mladost. Jednom kad budu stari, pa se današnja događanja izokrenu u sjećanje.

Slušam podnevne vijesti. Izgleda da neće biti ništa od nabavke F šesnaestica. I baš ta vijest me u bljesku neurona povratila u jedno, još starije, dosjećanje na posjet Zagrebu. Imao sam tek tri, četiri godine. Čekali smo starog da obavi nabavku zaliha šivaćih potrepština kod Singera. Mama i ja razgledavasmo izloge po Praškoj. U jednom izlogu preko puta Sinagoge, koju vizualiziram samo po slici, šepirio se prelijepi drveni jedrenjak, punih, razapetih jedara. Lađa koja je, čini se, čekala samo mene pa da zaplovi u neki svijet igara i mašte. Uobrazilje. Uzalud me mama uvjeravala da se taj brodić ne može kupiti, uzalud mi je nudila zamjenske i alternativne igračke. Uzalud me pokušavala odvući od tog izloga u robnu kuću Standard konfekcije preko puta, koju danas nikako ne mogu vizualizirati, pod izlikom da treba pogledati najnovije modele i krojeve. Zaludu. Ništa nije pomagalo. Mojoj tuzi nije bilo kraja, kao ni vokalnim prosvjedima i cendranju jer taj brodić danas neću dobiti. Pamtim da je mama obećavala da ću nešto dobiti kad se vratimo doma, no ništa nije moglo ugasiti moju beskonačnu želju za tim jedrenjakom. Poslije se sjećam samo velike kuhače i da mi je ritica bridjela još danima. Nikada više u životu nisam poželio nikakav jedrenjak, jahtu; ni brodića ni kaića. Ništa. Kuhača ubila u meni svaku želju za stvarima koje se ne mogu kupiti; posjedovati. Imati.

I naš Ministar rata poželio nešto što se ne može kupiti. Pa zapeo iz petnih žila u toj nemogućoj misiji. Ali njemu više nema pomoći. Malo je prestario za odgojne metode moje mame. Sad je nekako kasno da se karakter tog lika preoblikuje pljeskanjem po goloj stražnjci. No ministar nije sam; jedini. Sva sila savjetnika i tajnika, ogromna bulumenta načelnika i predstojnika, svi oni učestvovahu u toj ministrovoj uobrazilji. Organizirali i međunarodni, tobože, natječaj. Sve kao pravo. Kanda će uistinu trgovati; transparentno. Kad ono ništa. Veliko NIŠTA. I što sad. Oporba će zahtijevati smjenu ministra. Premijer će ga braniti. Pa će ministar ostati. Da bi otišao. Otišao sa svojim novim poslovnim prijateljima dogovarati neko druge poslove. Poslove iz kojih će ministrova žena izaći još imućnija.

Ne, ne krivite ministra, on je jedini koji zna što radi iako se to po njegovim komunikacijskim vještinama ne bi reklo. Kriva je čitava ona nesposobna, nepismena kamarila savjetnika, tajnika i načelnika koja će ostati i kad ministar ode. Jednako nesposobna, jednako preplaćena i jednako nepotrebna kao i oduvijek. Nažalost Otac domovine je umro, a Država ionako nije nikad imala Majku. Mamu koja bi izvadila jednu veliku kuhači i napravila reda. Pa da jednom zabride guzice svim tim suvišnim uhljebima u izlišnim ministarstvima nepotrebne, duboke države.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here