Grad duhova – prognaničko naselje Mala Gorica

Autor:Miroslav Šantek Cobra

Kad na kraju sela Mala Gorica iz smjera Petrinje skrenete ulijevo s ceste koja vodi vodi prema selu Petrovcu i spoju ceste Sisak – Zagreb, iza vas će ostati svi znakovi života. Par stotina metara dalje, na velikom i nepreglednom polju zadnje zrake prosinačkog sunca osvjetljavaju niz poredanih kućica u daljini koje stoje prazne i napuštene i stvaraju neugodnu sliku kao da ste upali u neki film u kojem su svi stanovnici nekud nestali, a vi kao da ste ostali sami na svijetu – to je nekadašnje prognaničko naselje Mala Gorica. Ovih dana vrlo medijski i politički aktualno mjesto koje je podignulo veliko zanimanje građana Petrinje, okolnih sela i Siska, kao moguće odredište izgradnje azilantskog centra.

Napuštene kućice prognaničkog naselja nekad su vrvjele životom. Mnoge ljudske sudbine su se ovdje dogodile.
Jedini tragovi ljudi koji su ostali su razni rukom ispisani napisi na zidovima kućica.

Naime, prije nekoliko mjeseci na sjednici petrinjskog Gradskog vijeća došlo je do saznanja o namjeri MUP – a, da na ovom mjestu izgradi prihvatilište za azilante. MUP taj projekt naziva ‘Uspostava infrastrukture i jačanje kapaciteta Prihvatilišta za tražitelje azila u Maloj Gorici’ , odnosno projekt osiguranja dodatnih kapaciteta smještaja tražitelja međunarodne zaštite, a kako bi se unaprijedili uvjeti smještaja i pružanja usluga njihovog prihvata.Projekt je vrijednosti 4 milijuna eura od čega 3 daje EU.U tijeku je postupak za ishođenje građevinske dozvole koju je Grad Petrinja odbio izdati. Odluku o toj izgradnji možete pročitati ovdje http://eufondovi.mup.hr/novosti/odluka-o-dodjeli-financijskih-sredstava-za-provedbu-projekta-uspostava-infrastrukture-i-jacanje-kapaciteta-prihvatilista-za-trazitelje-azila-u-maloj-gorici/265.
No, mi smo na ovo mjesto došli vidjeti u kakvom je trenutno stanju ovo napušteno prognaničko naselje koje je do nedavno vrvjelo životom. Napravljeno je sredinom devedesetih godina, a financirala ga je japanska vlada. Stotine i stotine ljudskih sudbina su se dogodile u ovom limenim barakicama obloženim drvetom, ovdje su se rađala djeca, umirali ljudi, kolao je i prolazio težak život ljudi koji su stradali u ratnim strahotama, a sve je utihnulo nedavno. Iskopčana je struja, sve je utonulo u mrak. Sve je utonulo u tišinu.

Samo su knjige ostale. Nikom nisu bile zanimljive za ponijeti ih sa sobom.

Vozim se ovim sablasnim polukrugom između baraka koje trule i kroz koje sablasno puše vjetar. Na mnogima od njih je sve poskidano, mnogi prozori su razbijeni, kućice zašarane, odnešeno je baš sve što se moglo odnijeti osim hrpe knjiga iz jedne barake. Samo knjige nisu bile baš nikom zanimljive. Tuga, jad i očaj. A onda, između tih kućica pojavljuje se ljudsko biće. Nestvaran prizor, na cesti pored jedne barake stoji žena koja je čula zvuk motora mog automobila i izašla je napolje vidjeti tko to remeti ovu sablasnu tišinu. Mahnula je rukom na pozdrav, a ja ju prepoznajem. Tu gospođu je upoznala cijela Hrvatska iz raznih novinskih napisa i televizijskih priloga novinara koji su s njom razgovarali. Dovojno je da u Google upišete njeno ime – Ankica Džankić i otvorit će vam se puno stranica koje govore o tužnoj priči ove žene koja već skoro 20 godina živi ovdje.

Ankica Džankić već 20 godina živi ovdje sama. Sada je jedino živo biće na ovom sablasnom mjestu.
Samo vjetar huči kroz prazne barake. Samo je on ovdje sretan.

Kako zalazi sunce i hladnoća se povećava iz minute u minutu. Kraj je 2018. Nova godina je pred vratima. Novo ljeto koje će možda zauvijek izbrisati svaki trag nekadašnjeg života ljudi koji su ovdje živjeli. Samo je vjetar sretan i vrti se ko baletan u svojoj sivoj pelerini – napisao je Đole jednom davno.
Za minutu vožnje ostavljam iza sebe ovaj grad duhova – nekadašnje prognaničko naselje Mala Gorica.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here