Vidio sam djevojčicu ispred pučke kuhinje

Autor:Miroslav Šantek Cobra

Istina. Vidio sam je. A bolje da nisam.
U središtu Petrinje postoji Turkuinova ulica. Prepuna je starih, nekad vrlo lijepih i očuvanih kuća još iz doba Marije Terezije, a danas oronulih zdanja prekrivenih i sakrivenih zaštitnim skelama da ne bi ugrozile život prolaznika. Iza jednog haustora je dvorište omeđeno zgradama koje vape za obnovom.U tom sumornom, za psihu nezdravom okolišu, iza jednih vrata i u uskoj prostorijici se nalazi pučka kuhinja. Nešto što postoji već petnaestak godina u tom gradu, nešto što daje topli obrok, ručak Petrinjcima koji su došli u tu situaciju da postanu korisnici te ustanove.
Svakog dana na tom mjestu se dijeli hrana i ne vidi se kraj tom očaju. Jednostavno već dugi niz godina je toliko građana dosegnulo tu razinu da ne mogu naći posao i ne mogu se prehraniti, a kamoli normalno živjeti. I ne radi se tu o pet ili deset ljudi. Ima ih puno više. Oni su imena i prezimena na papiru službi koje su ih uputile na ovu adresu, oni su samo dio neslavnog broja nezaposlenih ljudi u Gradu Petrinji.
Bio jednom jedan pjesnik. Zvao se Ivan Trnski, a jedna petrinjska ulica nosi njegovo ime. Znao je lutati okolicom Petrinje, popeti se na brdo kod sv. Trojstva i uživati u pogledu. Jednom je i zapisao svoja zapažanja. Kaže Trnski da kad pogledaš s ovog mjesta vidiš Hrvatsku. Vidiš lijepe gradove Petrinju i Sisak, dolje se blista Kupa u daljini Sava,a u daljini se bijeli Zagreb grad. Petrinju je nazvao gradom sličnom Zürichu u Švicarskoj , a Banovinu prekrasnom, bogom danom zemljom, plodnom, prelijepom i jedinstvenom. A cijela Hrvatska je po svojim prirodnim bogatstvima toliko moćna, jaka i bogata da je to teško zamislivo. Trnski je odavno mrtav, ova Hrvatska je ostala isto lijepa i bogata prirodno, ali ljudi ju napuštaju. Zbog drugih ljudi.
Par dana prije Božića 2018. U tom gradu sličnom Zürichu iz pjesnikovog razmišljanja, gradske vlasti su odlučile pokloniti 65 borova za obitelji koje si ne mogu kupiti jedan običan bor na placu. Podijelili su ih korisnicima pučke kuhinje ispred njihovog svakodnevnog mjesta izvora hrane. Ljudi ko ljudi, zahvaljuju, a kad bi bio novinarski hladan kao drugi mediji, uzeo bih statističke podatke, izjavu gradonačelnika i snimio koju sretnu fotografiju. I sve je to u redu. Dobbro djelo sa strane grada je učinjeno i tu nema sumnje.  Ali vidio sam nešto što ne bi nikako trebalo postojati na ovom mjestu.
I jedna mala djevojčica, jedna Petrinjka je dobila na poklon zeleno drvo koje je s takvom srećom na licu uzela u ruke i s onom dječjom radošću nosila po dvorištu jedva dočekavši da sa svojom majkom krene svom domu i okiti ga. I vjerojatno sanja o Božiću koji će doći i u njenu kuću i zatresti kuglice na njenom boru.

Jesmo li stvarno željeli ovakvu zemlju ?

Ili je Trnski bio u krivu?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here