Ušli smo u napušteno zdanje bivše vojarne u Lađarskoj – ali nismo bili sami…

Autor:Miroslav Šantek Cobra

Zdravko Strižić – Strigo je ugledni sisački novinar. Endemična vrsta profesionalaca ovog posla, novinar starog kova s kojim sam jedno vrijeme u svojoj novinarskoj karijeri imao priliku i čast surađivati kad smo zajedno radili za jedne velike dnevne novine. Kad bi mu se učinila zanimljiva neka tema, on bi morao otići na lice mjesta i uvjeriti se u ono o čemu će pisati.Morao je svojim očima vidjeti temu priče, makar ona ponekad bila i prilično nedostupna. Ljeta 2011.,Strigo je bio dežurni novinar, a ja fotoreporter. Tih dana je u žižu zbivanja isplivallo staro zdanje nekadašnje Domobranke vojarne u Lađarskoj koje je bilo prepušteno propadanju već dugi niz godina otkad je HV otišao i zauvijek zaključao vrata. Ova vrlo zanimljiva i vrlo vrijedna – jedna od ljepših i značajnih građevina u Sisku i široj okolici je pretvorena u zdanje duhova i u savršenu kulisu za snimanje filmova s tematikom strave i užasa.

Ovih dana vrata bivše vojarne su otvorena. Kao da neki glas stražara iznutra govori – uđite slobodno.
Ogroman napušten prostor visokih zgrada s puno prozora i prostorija – to je nekadašnja Domobranska vojarna u sisačkoj lađarskoj ulici.

Međutim, odlučili smo otići do obale Kupe i ući u taj uspavani i napušteni dvorac kojeg je sa strane i unutrašnjosti pokrio gusti pokrov raslinja. Da bi se ušlo u dvorište vojarne trebalo se dobro potruditi i neograban proći kroz velike gomile trnja koje je izgledalo kao nanizani zeleni kolutovi bodljikave žice. Strigoje od prije poznavao ovo mjesto i zaprepastila ga je i jako rastužila ogromna količina nemara prema ovom mjestu. Našli smo se ispred velikog kompleksa zgrada koje su nas poluokruživale, neke su imale visinu četverokatnice, a svi prozori su bili polupani. Nekadašnji restoran i popratne zgrade je potpuno prekrilo raslinje, a ono najgore nas je tek dočekalo u zgradi. Ispred nas su se ukazali veliki hodnici s bezbrojnim ulazima u nekadašnje spavaonice i slične prostorije. U kupaonici su još postojala poneka sačuvana mala ogledala pred kojima su se vojnici brijali. Vlaga, zapuštenost,prašina, praznina, neugodna atmosfera…. Prošli smo kroz nekoliko prostorija, a onda na horor način shvatili da nismo sam u ovoj zgradi. Odjednom se na jednom od katova iznad naših glava začula škripa ljudskih koraka. Netko je hodao, a onda počeo jako trčati napred – nazad. Potpuno suluda situacija koju smo prekinuli glasni uzvikom – hej! Trčeći koraci su se smirili, sve je utonulo u tišinu. Izašli smo ponovno u dvorište i znali da nas nečije oči promatraju iza kuta nekog prozora. Jeziv ugođaj. Okrenuli smo se i otišli.

Jezivi, dugi, prazni i sablasn hodnici su sjajna i vrlo živa moguća kulisa za snimanje filmova strave i užasa.
Sve sobe, sve prostorije čuvaju tajne i uspomene. Tko zna koliko se ljudi ovdje okupalo i obrijalo.

I prođe otad puno vode Kupom i Savom, a propadanje se nastavilo. Tek prošle godine došlo je do nekih značajnijih pomaka u sudbini ove zgrade. MORH je vojarnu darovao SMŽ, a ona planira na ovom mjestu izgraditi nešto što su nazvali Centar kompetencija – laboratorije, praktikume, multimedijalni centar i učenički dom. Za potrebnu projektnu dokumentaciju ovog prostora treba čak tri milijuna kuna, a nositelj Centra kompetencija bila bi Tehnička škola Sisak u partnerstvu s drugim srednjim školama na području Sisačko-moslavačke i Zagrebačke županije te Grada Zagreba, a u suradnji s visokoškolskim ustanovama i gospodarskim subjektima na području Republike Hrvatske, ali i inozemstva. Što ćeod sveg toga i kada biti – vidjet ćemo. Prvog dana 2019. vrata vojarne su otvorena. Kao da neki dežurni stražar iznutra govori – uđite slobodno.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here