BLUE MOON U KEREMPUHU

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U Kerempuhu sam gledala predstavu  „Blue Moon“ redatelja Borisa Liješevića po istoimenom romanu Damira Karakaša iz 2014. godine. Kako nisam pročitala roman bila sam privučena Likom odakle su porijeklom i moji preci, glavnim glumcem Rakanom Rushaidatom koji uvijek  jamči kvalitetu i rockabilly pričom koja se mogla pročitati u kazališnom katalogu.

Očekivala sam dobru i zabavnu predstavu i ništa više. Ali… dočekala me slojevita priča o gradu, glazbi, hedonizmu i bijegu iz surove ličke svakidašnjice. Početak u kojem se Džimi i Čarli direktno obraćaju publici daje nagovještaj dobre predstave. Govoreći o rockabilly sceni uvlače ju u predstavu, jer gledaoci odgovaraju na pitanja, dobacuju i postaju njen aktivni dio.

Kultno mjesto zagrebačkog glazbenog života 80.-ih bio je klub Kulušić, gdje su petkom navečer bile Blue Moon rockabilly večeri. Tu su se mogli vidjeti rockabilly detalji kupljeni na Hreliću, najbolje kokotice u gradu, ljude koji su išli u Kinoteku i slušali stare ploče. Mene je sva ta ikonografija podsjetila na kultni film Akija Kaurismakija „Lenjingradski kauboji idu u Ameriku“ i vratilo me u vrijeme i prostor u kojem sam čula i doživjela: EKV, Laibach, Sonic Youth… To mi je  bio dovoljan razlog za istinsko uživanje.

U ispovjednoj formi, kroz Čarlijevu intimu prikazana je bremenita i kompleksna situacija u kojoj junak traga za osobnim identitetom opterećen obiteljskim nasljeđem, mladenačkim užicima, ratom, prošlošću i sadašnjošću. Začudilo me s kakvom lakoćom, humorom i jednostavnošću su postavljena osjetljiva i relevantna pitanja hrvatske svakodnevice. Poput mozaika ili kazališne slagalice sa Čarlijem kao poveznicom između prošlosti i sadašnjosti, realnosti i sjećanja, grada i sela slagala su se i moja sjećanja, jer autor govori o vremenu koje je i meni jako dobro poznato.

Rakan Rushaidat  je uvjerljiv u kompleksnoj ulozi igrajući i dijete i mladića, mijenja dijalekt  pokazujući raskoš glumačkog talenta kroz savršenu glumu, scenski pokret i ples. Čarli je autorov alter ego, jer se kasnih 80.-ih obreo u Zagrebu, a kasnije ga je put odnio u Pariz gdje je preživljavao svirajući harmoniku u inspirativnom pariškom okruženju. Sjajan je Vili Matula u ulozi dječakovog djeda, koji ga svojom brižnošću pokušava zaštititi od surovosti okoline, pogotovo od vrlo nasilnog oca. Ali neugodna pitanja nailaze: ličke jame sa žrtvama rata, partizani i ustaše, ljudi u crnom iz Čarlijevih noćnih mora. I tu djed pokazuje staračku mudrost i ljubav prema unuku želeći ga zaštititi od teškog obiteljskog nasljeđa i svoje negativne uloge u cijeloj priči, ne govori mu potpunu istinu. Vazda aktualna tema ustaša i partizana čini mi se pomalo potrošenom i to je dobro prikazano. Čudi me upravo njena stalna reaktualizacija, jer mi se čini da nijedan dan ne prođe bez da se netko ne očeše o nju. Izgleda da se prošlost i sadašnjost stalno miješaju, što u predstavi vidimo kroz lik ustaše na bijelom konju, koji se kao povratnik iz emigracije vraća u Zagreb početkom 90.-ih. Zvuči poznato?

Odličnu ulogu odigrao je i Filip Detelić kao Džimi. Obožavatelj Elvisa i istinski ljubitelj glazbe sudara se s nepoćudnim imenom, kojeg mijenja zbog pritiska okoline. Zbunjen odlaskom roditelja u Beograd, ostaje u stanu, a što me također podsjetilo na teško vrijeme 90.-ih kad je promjena imena i odvajanje obitelji bila aktualna i kod mojih poznanika. Razmišljam kako je samo po sebi razumljivo imati neko ime, nositi ga u dobru i zlu, kako točno kaže stara latinska “nomen est omen” i kako mora biti bolno ne moći ga nositi ili stajati iza njega. A, kako je tekar bolno živjeti u takvom vremenu!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here