Pusta moja Slavonija

Autor: Dragana Čubrilo

Znate što je u djetinjstvu najljepše? Osjećaj ispunjenosti čistom srećom. To su vam oni mirisi bakine kuhinje, toplina koja vas udari kada uđete u kuću u kojoj djed od ranog jutra loži veliku peć, a  na kojoj baka kuha ručak i glas pijevca ranom zorom. Sjećam se zimskih praznika u kojima smo se budile svkoga jutra u toploj sobi jer bi baka uključila termo peć posebno za naše oblačenje i spremanje na doručak. Onda smo brzo silazile dolje u drugu kuću gdje su nas čekali baka i deda. Deda je nedjeljom uvijek gledao poljoprivrednu emisiju jer nekada je Slavonija živjela od poljoprivrede. Svaka kuća je imala imanje na kome su ljudi sa svojih deset prstiju sve zarađivali. Moji su imali ogromno imanje. Zato je djed pratio sve novitete koji su mogli poboljšati urod za sljedeću godinu.

Baka bi nas obvezno dočekala pitanjem: Što ćete doručkovati sunca moja? Odgovor je gotovo uvijek bio isti. Pohani kruh na kocice. Ne obični pohani kruh. Nego narezan na sitne kocke umočen u domaća jaja i mlijeko i posut šećerom. Uz to je išla šalica mlijeka za mene i Ivanu i šalica domaćeg kiselog mlijeka za Tihanu. Davile smo se u tome. Djed je svakoga jutra doručkovao isto. Dva jaja na oko i šalicu bijele kave ili mlijeka. Njih dvoje nisu pili crnu kavu. Kada se zapravo sjetim, vremena za veće odmore nije bilo. Bilo je važno nahraniti i pomusti krave, nahraniti svinje, kokoši, otići u vrt, u polje. Cijeli dan provesti u pokretu i teškom radu. Tako je kod njih išlo od mladosti. U starosti su usporili, ne svojom voljom. Život ih natjerao.

Mi smo bile srećkovićke koje su iz grada imale gdje pobjeći u prirodu. Gotovo svaki vikend, svake praznike. Ne mogu ja vama opisati taj osjećaj sreće. Čim bi ušli u dvorište, za mene bi sve stalo. Miris je bio drukčiji. Životan. I dan danas kada dođem, duboko udahnem i samoj sebi kažem, stigla si. Zrak je čišći, nebo ljepše, cvrkut ptica jači.

Ponekad Ivana i ja kada zimi šećemo osjetimo miris dima od kuća koje lože i obvezno zastanemo i udahnemo. Podsjeti nas na djetinjstvo. Ona kaže da zna maglovitim jutrima izaći na balkon i udisati. Kao da dijelić onoga slavonskog zraka vjetrom naleti do nas. Nedostaje nam to.

Nekada je ta naša Slavonija prštala životom. Ljeti smo bose trčale livadom. Sjedile na travi i jele šljive. One žute, slatke koje se cijede niz bradu i privlače pčele i ose. Navečer smo se kao djeca skupljali i igrali skrivača ili preskakanja jarka. Kada pogledam naše slike, svi smo bili rumenih obraza kao nacrtanih. Penjali smo se na trešnje, a kada su nam bile previsoke, djed bi odrezao najveću granu punu plodova i pustio nam ju dolje.

Sjećam se zvuka traktora ranom zorom i povratkom tih istih mrakom. Radilo se svakodnevno. I mi smo željele pomoći. Baka nam je sve uredno plaćala. Uletile bi nas tri kao furije svaka u svoj red kukuruza i krenule plijeviti travu ili bacati gnojivo. Pravile smo se važne pa bismo se skinule u potkošulje. Lijepo je dobiti boju od sunca, ali ružno je imati žarko crveno išarane ruke i ramena od listova kukuruza. Kako smo samo bile pune sebe kada bismo završile pa sjele ispod velike jabuke u hlad i pile bakin domaći sok od višanja.

Sjećam se i kupljenja sijena. Danas se sve radi strojno, ali nekada su ljudi radili ručno. Tata bi se popeo na vrh ogromne hrpe na kolima i utovarivao na sijenik. Mi smo poput malih hobita pokušavale što više skupiti s onim ogromnim vilama purporne u licu, ali nismo se dale smesti. Odrasli su nam se smijali, ali su naši bili ponosni. Tako male, još gradske cure, a toliko uporne. Poslije bismo pojeli sve što je baka skuhala jer je kuhala najfinije na svijetu. Pečenje iz pećnice na drva s domaćim krumpirom je bilo ravno najskupljim jelima danas. Naš život je bio pun mirisa, okusa i druženja.

Danas je ta moja Slavonija pusta. U kući nema mirisa bakinog kuhanja. Nema djedovog glasnog televizora. Tata kosi i održava koliko može. Ali nema graje djece ispred kuća. Svakih par sati prođe jedan traktor. Ne čuje se pijevac više svakoga jutra. Ostali su stari uglavnom. Mladi rade u gradu ili su otišli van za kruhom. Država se potrudila da je seljaku teško samog sebe prehranjivati. Isplativije je pod tuđom se čizmom lomiti nego u svojim čizmamma vlastitom zemljom hodati.

A ja? Ja gledajući slike sve iznova proživim. Kada odemo tamo na kratko, čim izađem iz auta, ja duboko udahnem i kažem samoj sebi, stigla si. Opet si tu. Popijem čašu bunarske vode i odem na livadu. Gledam kroz voćnjak u veliku staru jabuku pod kojom smo sjedili i pustim suzu da krene. Ništa više nije isto. Samo su sjećanja ostala. Poželim svaki put bar na dan vratiti sve.

 

P.S. Inati se moja Slavonijo! Ne daj pustoši da prevlada. Ima nas još koji te osjetimo u svakoj pori svoga tijela.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here