Potkusurivanje bez granica i odgovornosti

Autor: Marjan Gašljević

 

Hrvatska saga oko nabavke borbenih aviona u punom je zamahu. Slušajući i promatrajući zbivanja oko ove priče u najmanju sam ruku, kao bivši visoki časnik, zbunjen, razočaran i šokiran. Propast samog posla oko kupnja i isporuke izraelskih F-16 Barak sama je po sebi poražavajuća. U pravdanju propasti tog pola svašta smo se naslušali a, bome, svi koji su imalo bili umješani u taj posao pokušavali su se na sve moguće i nemoguće načine opravdati i odovornost prebaciti u tuđe dvorište. U cijeloj toj priči još uvijek postoje velike „rupe“ i puno toga neispričanog. Da je Hrvatska u cijelom poslu samo kolatelarna žrtva Amera i Izraelaca izgleda da jest i ako ima puno elemenata i u činjenici da je s naše strane bilo i previše propusta i papira koje „nismo vidjeli“. Na nečiju žalost većina tih „prljavih“ činjenica kad – tad izaći će na vidjelo i tada će hrvatska javnost, onaj zainteresirani dio koji se te blamaže još bude sjećao, saznati tko to mora „k okulisti“ i tko je „pojeo 15 kila čokolade“.
Bez obzira kako priča i nabavka aviona za zaštitu Hrvatskog neba u nekom narednom razdoblju završila a nekako će završiti zapanjen sam jednom drugom činjenicom. U jeku intenzivnih prebacivanja odgovornosti na najvišoj državnoj razini Predsjednica i ujedno Vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske bez imalo zadrške u kamere svjetsku i hrvatsku javnost izvještava da Hrvatska trenutno ima samo tri MiG-21 za obranu Hrvatskog zračnog prostora. U nekim normalnim zemljama zbog ovakve izjave i nižo časnik ili dočasnik bi završio pred sudom. Javno iznositi činjenice o borbenoj sposobnosti elemenata državne sigurnosti je, jednostavno, neoprostivo. Pa nemamo mi te MiG-21 za paradu i ukras. Imamo ih za obranu Hrvatskog neba i u ratu i u miru a upravo radi toga težimo i tražimo način za obnovu borbene zračne flote. Da je avion u, trenutnom, miru isto tako nužda za obranu zračnog prostora lako je izčitati iz doktrine obrane a, na koncu, u svako doba dana i noći na stajanci su u punoj bojnoj pripravi isti ti avioni.
Satko tko je i „prismrdio“ vojsci zna kako se tretira otkrivanje borbene spremnosti kako dobronamjernim tako i zlonamjernim ušima i očima.
Na žalost na istom putu Vrhovne zapovjednice bez imalo zadrške našao se i ministar obrane obznanjujući, bez da trepne, ove podatke.
U principu što imamo skrivati. I tako se sve zna. Zašto se zna? Iz kojih izvora? I onda nam opet u kamere Vrhovna zapovjednica obećava, ako je to potrebno, deklasificirati transkripte s nedavnih sastanaka na kojima se govorilo o nabavci aviona da bi dokazala da ona nije „ništa kriva“.
Šokiran sam, istinski, neozbiljnosti pristupa Domovinskoj sigurnosti, a prije samo neki dan slušali smo ministra obrane kako mantra: „Sigurnost, sigurnost, sigurnost.“ A kako drugi gledaju i vide elemente iste te Domovinske sigurnosti „o kojoj svi sve znaju“ dovoljno je bilo otići na Pleso ili Zemunik prilikom Dana otvorenih vrata povodom Dana hrvatskog ratnog zrakoplovstva i promatrati mnogobrojne likove s „moćnim“ fotoaparatima kako temeljito iz svih mogućih i nemogućih kuteva snimaju ne samo Kiowe već i te „dobro poznate“ MiG-ove. Tu i tamo pokoja izmjenjena rečenica govorila mi je da je tu najmanje hrvatskih fotografa. Neki drugi, za razliku od nas, ništa ne prepuštaju slučaju.
Iskreno se nadam da u daljnjem prepucavanju neće na vidjelo izaći i drugi bojni elementi Hrvatske vojske kao, recimo, protuzračna obrana, radarski sustavi i sustavi elektronskog djelovanja, a ne bi me iznenadilo da netko na Jakuševcu kupi i „Jastrebac“ ili nešto novije.
Kada ovdje, na samoj prvoj crti obrane sigurnosti Republike Hrvatske, curi na sve strane što se onda imamo čuditi na drugim poljima. Što nas čude usklici o „bratstvu i jedinstvu“ i klanjanje ratnim zločincima u susjedstvu povodom praznika kojeg ne priznaje niti njihova Država i što će sve još proizaći iz te, odjednom, ljubavi? Da li ćemo sutra iz našeg proračuna plaćati i prinadležnosti onih što stupaše prilikom te proslave u odorama „Kraljevske vojske“ jer je i ta vojska bila „naša“?
Što se imamo čuditi propasti hrvatske brodogradnje kada nas ministar gospodarstva danas uvjerava o „strateškim partnerima“ koji samo što nisu dali lovu, a isti ti strateški partneri, na direktan upit, pojma nemaju. Raja će i tako već sutra zaboraviti da je u Rijeci ili Puli uopće bilo nešto što se zvalo brodogradilište. Kako i neće u svoj toj sili pizdarija s vrha vlasti kojih se sjetimo samo kada se direktno očešu o našu egzistenciju.
„Izvučeno iz konteksta“ obično bi, ako se netko iz medija prisjeti neke lanjske pizdarije, pravdali bi se političari kao da i mi svi drugi a posebno radnici sisačke Rafinerije nismo slušali i bar napola vjerovali i riječi Plenkovića, Marića, Žinića, Čorića: „Ne damo Rafineriju niti po koju cijenu. Ako padne Rafinerija prestati ćemo se baviti politikom.“
E, pa, pala je Rafinerija, a pitanje je dana kada će skroz „pasti“ (u Mađarske ruke) i INA a nitko se nije pomakao sa svog mjesta osim radnika Rafinerije i brodogradilišta koji niti znaju gdje su niti kuda će dalje. Znaju samo da život nešto i nije skup ali njegovo održavanje itekako jest.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here