Autor: Marjan Gašljević

 

„Najbolje vođen proces nabavke ikad u MORH-u“, kako reče ministar a, bome, i načelnik GS i još neki sporedniji likovi konačno je okončan. Najbitnije u cijeloj priči je da „nitko u Hrvatskoj nije ništa kriv“ i da „za Hrvatsku nema nikakve štete“.
Ako znamo da je Hrvatska u punom jeku embarga za nabavku oružja u tijeku Domovinskog rata uspjela nabaviti, ni manje ni više, već dvije eskadrile MiG-21 s potrebnom opremom i naoružanjem kako su tada izgledali ti „procesi“. Znamo. U to vrijeme procesi nabave svodili su se, uglavnom, na „torbarske metode“. Kako, skoro, nikada nitko nije ozbiljnije odgovarao u nekom od mnogobrojnih „procesa“ nabave a, sjetimo se da „ratno profiterstvo“ ne zastarjeva, ostaje nam vjerovati da su ti „procesi“ bili nešto manje „transparentni“ nego ovi danas ali, skoro, nitko ništa nije mrknuo a, što je najvažnije, oružje i oprema bili su tu. „Živjelo nam torbarenje!“ Uskliknuli bi neki na taj maksimalno jednostavan i transparentan sustav javne nabave gdje su pravila opakija od ijednog financijskog nadzora tzv „institucija“.
Zamislimo samo, recimo, da je ova nabava išla na taj način kako bi to izgledalo. Visoki bi dužnosnici i časnici utrpali u torbe 500 milijuna preko njih prebacili pričuvne gaće ako nešto krene po zlu i u koloni po jedan utrpali se u zrakoplov bez oznaka tamo negdje na kraju stajanke Plesa gdje šajbe kokpita šamaraju vrbove šibe. Hodeći sjevali bi okicama kao Markić neki dan na novinarski upit o prijetnji Radeljiću debajući da li slučajno iza vrbe ne viri koji „element“ sve se ježeći niz znojnu kralježnicu kada bi im se pogled strefio s pogledom snajperista koji su tu za svaki slučaj. Eventualno bi im se oteo smješak pa bi diskretno mahnuli snajperistu i ako znaju da se oni ne smješkaju niti mašu. Već sutradan u pravilnoj formaciji sletjelo bi 12 šesnaestica, a i oni bi se zavezli, u istom onom neobilježenom avionu, tamo pod već poznatu vrbu. Olakšano bez torbi bi izlazili pravo u „mariole“ sve škiljeći u snajperiste, a neki bi, bome, i ljubno majčicu zemljicu sve cvrljeći što i on nije ostao s onima tamo na onom prekomorskom aerodromu koji odletješe „jettom“ na neki usputni dogovor ubacivši nešto torbi u prtljažnik. Jebiga, i vepar Špiro je hario po Marjanu sve dok nekom nije dopizdio, a snajperisti se ne smješkaju i ne mašu.
Sada kad pouzdano znamo da je „proces nabavke najbolje vođen ikad“ i da „za Hrvatsku nema štete“ i da, naravno, „nitko nije kriv“ što je od posla ostala samo priča stvar je najbolje zaboraviti. Jebeni torbari, tako se radio posao i ako nije bio „najbolji proces nabave ikad“. Osim za neke.
I u cijeloj toj priči kad Hrvati nude „bratstvo i jedinstvo“ što je preostalo srbijanskoj političkoj eliti koja i inače više prati što se govori u Hrvatskoj nego u Srbiji nego da podjebe: „Pa mi ćemo vam čuvati nebo.“ I nikome ništa. Bitno da nitko nije kriv i da nema štete. Kako napisa post neki dan dragi mi prijetelj Vladek koji koliko bijaše u ratu sada već toliko i više u bolnici: „Sjedim i razmišljam, za koji smo se mi kurac borili.“ „
„Kada smisliš javi mi da se ja ne trošim u razmišljanju.“ Odgovorim mu.
I dok moj Vladek razmišlja predsjednik Hrvata u BiH Čović ponosno sjedi u prvom redu na proslavi u Banja Luci, prima priznanja i sluša hvalospjeve. Sjedi na proslavi praznika koji ni njegova država ne priznaje. Ponosno prima priznanje uz bok ratnom zločincu Lisici u Hrvatskoj osuđenim za razaranje Šibenika i mnogobrojne žrtve. Da, to je onaj Čović kod kojeg je malo, malo pa trčala u susjedstvo Predsjednica, a i Premijer mu je osobno došao pružiti potporu dan pred izbore. Poslije tog jebenog 9. sječnja svi šute. Nitko nije kriv. Nema štete. Da li su to i oni krenuli Beljakovim putem „bratstva i jedinstva“. Onako, prešutno. Jedino se našla opravdavati Čovića, koji je i tako već neko vrijeme u ljubavi s Dodikom, europarlamentarka Zovko. Nije ona BiH europarlamentarka već Hrvatska pa da nas malo podući. Veli ona da Čović tamo nije bio na proslavi. A ne, nije.
Nije, veli, na proslavio bio niti hrvatski veleposlanik Del Vechio. Slučajno se zatekao u Banja Luci. Popio piće i pravo na noge ministrici Pječinović Burić u Zagreb. Ona, naravno, ništa nije znala, a što veleposlanici hodaju tamo-amo što da im radi. Isto tako, veli Šuica, Hrvatska vlast ne može usmjeravati HDZ BiH i govoriti im kako se politički ponašati u njihovoj suverenoj državi. Jedino se jako, ako je suditi po smrknutom licu, na Čovića naljutio ministar branitelja Medved. Kako i ne bi i ja bih se naljutio na nekog tko mi radi pizdarije iza leđa a ja mu „uvalio“ 240 milona, naravno, ne svojih, novaca. Krstičeviću Čović nije bio „u fokusu“ pa je, ometen promišljanjima o šesnaesticama, samo promrmljao da „on to ne bi učinio“. Na koncu, postoji rješenje.
Povucite Čovića.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here