‘Josef i Anni Albers: Putovanje kroz slijepo iskustvo’ – multisenzorska izložba u MSU

Autor: Aleksandar Olujić / fotografije: Zdravko Turkulin

Ove godine slavi se 100. godišnjica od osnutka jedne od najčuvenijh umjetničkih škola što su postojale na svijetu, njemačkog Bauhausa, a  MSU u Zagrebu započinje ovogodišnju sezonu multisenzorskom izložbom djela Josefa i Anni Albers, dvoje umjetnika koje nazivaju najpoznatijim parom Bauhausa.

Josef Albers rođen je 19. svibnja 1888. u Bottropu, gradu u njemačkoj Rurskoj oblasti, kao sin ličioca i dekoratera Lorenza Albersa i njegove supruge Magdalene. Nakon položene preparandije za učitelja i završenog školovanja za nastavnika u pučkoj školi predavao je na nekoliko škola u Bottropu, Dülmenu i Stadtlohnu (1908. – 1913.), da bi potom upisao Königliche Kunstschule u Berlinu i tamo (1915.) stekao zvanje nastavnika umjetnosti. Nakon toga studirao je na Kunstgewerbe schule u Essenu, Akademie der Bildenden Künste u Berlinu i na Kunstakademie u Münchenu. Iz vremena dok je bio u Essenu potječe i jedan od njegovih prvih poznatih radova, vitraj Rosa mystica ora pro nobis na crkvi u Essenu (uništen u Drugom svj. ratu ali rekonstruiran poslije rata). 1920. dolazi u Weimar i upisuje se na Bauhaus, no stvari nisu tekle glatko. Nakon početnog seminara kod Ittena sukobio se s Walterom Gropiusom koji je inzistirao da Albers pohađa naukovanje o ličenju u Bauhausovoj radionici za bojanje zidova ne prihvaćajući argument da to njemu kao sinu majstora ličioca koji boji zidove od svoje desete godine nije potrebno. Albers je protiv volje ipak pohađao taj seminar, uz minimalni mogući angažman, radeći na svoju ruku asamblaže od krhotina stakla, metala i žice što ih je nalazio na otpadu. U to vrijeme nastaju dva čuvena njegova rada Gitterbild i Kaiserlich koji se danas smatraju možda i najboljim umjetničkim djelima iz rane faze Bauhausa. Nakon što je vidio njegov Gitterbild Gropius ga je 1921. postavio za majstora. Dvije godine kasnije počeo je predavati na početnim tečajevima, a 1925. poslije preseljenja Bauhausa u Dessau postao je profesor te 1930. i zamjenik direktora Ludwiga Mies van der Rohe.

Anni Albers, punim imenom Anneliese Elsa Frieda Fleischmann, rođena je 12. lipnja 1899. u Berlinu. Potjecala je iz bogate židovske obitelji, otac je bio tvorničar namještaja a majka je bila iz poznate obitelji Ullstein koja se bavila izdavaštvom. Anni se vrlo rano počela zanimati za umjetnost te je još za vrijeme školovanja dobivala privatne satove iz umjetnosti. Sa 17 godina je upisala se na Studienatelier für Malerei und Plastik u Berlinu da bi nakon završetka studija 1919. bezuspješno pokušala upisati se na Kunstakademie Dresden (odbili su je jer je bila žena) pa se upisuje na Kunstgewerbeschule u Hamburgu gdje ostaje dva semestra. Na koncu 1922. upisuje se na Bauhaus gdje upoznaje Josefa za kojega će se tri godine kasnije udati. No, unatoč tome što je Bauhaus donio nove, moderne i napredne ideje ženama ni tamo nisu bila otvorena sva vrata. Walter Gropius je smatrao kako za žene nisu „teža“ i tjelesno zahtjevnija područja rada kao bavljenje skulpturama ili rad s metalom i drvom. Anni je poput mnogih žena bila naprosto prisiljena baviti se tkanjem. Iako u početku nije bila zadovoljna s time da se posveti tkanju s vremenom je počela zaista uživati u njemu, pogotovo mogućnošću eksperimentiranja s različitim materijalima razvijajući osjećaj za kompleksne strukture tkanine. Počela je razvijati unikatne tekstile s različitom refleksijom svjetla, izdržljivosti na habanje, smanjenom sklonošću gužvanja itd., dizajnirala je nove materijale i vrlo brzo dobila ugovore za dizajn zidnih obloga. Nakon odlaska Gunte Stölzl iz Bauhausa 1931. ona preuzima vodstvo tkalačke radionice.

Poslije zatvaranja Bauhausa 1933. od strane nacista Anni i Josef su se preselili u SAD gdje su dobili posao predavača na upravo osnovanom Black Mountain Collegeu u Sjevernoj Karolini. Kada je arhitekt Philip Johnson predložio osnivaču učilišta Johnu Andrewu Riceu da za predavača uzme Josefa Albersa rekao mu je da postoji jedan problem, a to je bilo Albersovo potpuno nepoznavanje engleskog jezika. Rice se, po vlastitim riječima, odlučio kockati i napravio pravi potez. Albers doduše nikada nije naučio dobro govoriti engleski, ali je svojim načinom predavanja, angažmanom i idejama osvojio studente. Od svojih studenata tražio je da „otvore oči“ odnosno uključe i druga osjetila. Dok je na fotografijama snimljenim na njegovim predavanjima na Bauhausu vidljivo kako on stoji ispred studenata koji uz očitu dozu respekta slušaju što on govori, fotografije s Black Mountain Collegea pokazuju ga kako stoji usred studenata (često na stolcu) i živo gestikulira crtajući prstom po zraku, a studenti oponašaju učitelja. „Umjetnost je performans“, govorio je. Anni je u isto vrijeme napravila nastavni kurikulum za studij tkanja koji je bio fokusiran na industrijski dizajn, baveći se uz to netradicionalnim tkalačkim materijalima, ali i razlikama između ručno tkanih i industrijskih materijala. Posebno je bila fascinirana starim peruanskim tekstilom. Anni Albers bila je prva osoba tekstilni dizajner koja je dobila vlastitu izložbu u MoMA u New Yorku 1949. godine. Albersi su 1950. napustili Black Mountain College i nastanili se u Connecticutu, a Josef je dobio mjesto voditelja odjela za dizajn na Yale University School of Art u New Havenu.

Tijekom svojeg života Albersi su imali ogroman utjecaj na generacije mladih umjetnika. Josef Albers je objavio brojne članke, pjesme, teorijske radove i više knjiga o umjetnosti i bio je prvi živući umjetnik kome je MoMA 1971. priredila samostalnu retrospektivu, a Anni je također objavila više knjiga u kojima se bavi teoretskim aspektom svojeg rada. Kao svoju ostavštinu osnovali su 1971. Josef and Anni Albers Foundation, neprofitnu organizaciju koja za cilj ima otkrivanje i evociranje vizija kroz umjetnost.

Izložba „Josef i Anni Albers: Putovanje kroz slijepo iskustvo“ u MSU-u kroz taktilni doživljaj ima za cilj ponuditi sasvim drugačiji doživljaj apstraktne umjetnosti od onog uvriježenog koje se ostvaruje gledanjem, što je ne samo način da se apstraktna umjetnost približi slijepim i slabovidnim osobama već potpuno sukladno onoj izjavi Josefa Albersa svojim studentima o „otvaranju očiju“. Ova po svemu, osim možda po broju izložaka, izuzetna izložba je dio zajedničkog projekta „Voyage Inside a Blind Experience“ proizašlog iz suradnje talijanske organizacije Atlante Servizi Culturali, američke institucije The Josef and Anni Albers Foundation, Instituta za slijepe u Milanu, te tri europska muzeja: Santa Maria della Scala u Sieni, Glucksmann Art Gallery u Corku i Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb.

Izložba je otvorena do 21. travnja 2019. godine.

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here