Tri čovjeka su sjeli na motore i po siječanjskoj hladnoći se uputila iz Petrinje u Gvozdansko

Foto_ You Tube screenshot

Autor: Miroslav Šantek Cobra

Trvđavu Gvozdansko sam upoznao jednog ljetnog dana početkom dvije tisućitih, u vremenu kad je teško bilo uopće sreti neki automobil na toj cesti koja spaja Glinu i Dvor na Uni. Stara dobra Golf dvojka s dizelskim motorom grabila je pored praznih sela, zaseoka i kuća. Sve je bilo zaraslo i uspavano u tom preplijepom okolišu Zrinske gore. Pravi prirodni dragulj, potpuno netaknut i nebrušen i danas, baš kao i prije puno godina leži prazan, lijep i neiskorišten. Utvrda Gvozdansko tog ljeta nije nikoga puštala u svoje odaje jer je bila prekrivena džunglom zelenila. Samo su vrhovi zidina sablasno i mistično virili na vrhu brda i odluka je pala da ćemo se vratit jedne zime, a tako i bi. Da bi osjetili energiju i duh prošlih vremena, morate ući u ovo zdanje s kojeg se pruža grandoizan pogled na dolinu i okolna brda. Čovjeku na ovom mjestu padne naivna ideja kako bi se ovdje mogli zaraditi jako dobri novci kad bi se uložilo u izgradnju smještaja u okolici s puno zabave, restorana, mjesta gdje se možete najesti i napiti do smrti, plesati i brijati cijelu noć, a za tako nešto vam treba dobra priča, a Gvozdansko ju svakako ima. Naravno, to se nije nikada dogodilo jer ovo je Hrvatska, a tu se baš ne gradi, a kamoli ulažu novci u neku veliku turističku  priču. I to na Banovini.

Prije desetak godina putovao sam autobusom za Beč. Čim smo ušli u “Europu”, vozač autobusa je jako dobro znao gdje treba stati na odmor. Nekakvo austrijsko selo pored ceste s velikim parkiralištem, motelom i velikim restoranom je bilo prepuno putnika kojima su domaćini za nekoliko eura uvalili kobasicu, kruh i kavu s mogućnošću da tu šalicu koju ste popili nosite kući. Na njoj je logo tog restorana. Putnici čim su skužili tu foru napravili su ogroman red kao da su od zlata. Nevjerojatne scene.Sve su pokupovali. Jeftine kobasice i jeftino izrađene šalice. Naši ljudi, nosili su kući austrijske šalice iz kojih su pili kavu. Pitanje je – zašto oni nama uvaljuju te sitnice s tom lakoćom i zašto ne bi mi njima. E, ne ide to tako ovdje očito.

No vratimo se priči Gvozdanskog. Priča je toliko jaka da se recimo to mjesto nalazi u Austriji, Njemačkoj ili Francuskoj, sigurno bi oko “njihovog” Gvozdanskog bili sagrađeni hoteli i mjesta koja su otvorena od 0 – 24. Priča govori o opsadi ovog zdanja u jesen i zimu 1571. kad su Osmanlije koje je predvodio Ferhat – paša došle i opkolile Gvozdansko – za Turke neosvojivu tvrđavu i trn u oku. Početkom listopada opkolile su Gvozdansko koje je branilo oko 300 hrvatskih vojnika, muškraca, žena i djece. Svaki napad Turaka je odbijen jer je tvrđava tako napravljena da je bila potpuno neosvojiva i turski paša je odlučio vremenom, gladi i zimom pobijediti posadu Gvozdanskog. Kažu da je te zime bilo toliko hladno da su konji ugibali na hladnoći, drveće pucalo od zime, a 13. siječnja 1572. u utvrdi Gvozdansko su se ugasile zadnje vatre. Sve je bilo mrtvo i tiho. Ferhat paša je zapovijedio napad, ali nitko živ nije dočekao njegove vojnike.Svo stanovništvo u Gvozdanskom se smrznulo i umrlo. Nisu se htjeli predati, čak ni kad im je ponuđeno da se povuku u miru i napuste utvrdu. Ferhat paša kad je vidio tu scenu i shvatio o čemu se radi, toliko potresen viđenim, zapovjedio je da se dovede katolički svećenik i da se svi ti ljudi pokopaju pod kršćanskim običajima i vojnim počastima.Kažu povjesničari da nikad nije nigdje zabilježen ovakav slučaj velejunaštva.

Ali, eto – malo tko to zna, a Gvozdansko je tek prije deset godina počelo dobivati žive posjetitelje. Naime, već deseti put za redom je organiziran Hodočasnički spomen – pohod u Gvozdansko  Hrvatski branitelji, članovi stradalničkih udruga iz Domovinskog rata, svećenici i građani Sisačko-moslavačke županije, biskup Sisačko-moslavačke biskupije i predstavnici županijske i lokalne vlasti kao i gosti s područja cijele Hrvatske upriličuju skup na lokalitetu same utvrde, svečanu procesiju i Svetu Misu u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova za sve žrtve koje su kroz povijest u Gvozdanskom stradale za Domovinu.Dođu na jedan dan i odu. A Gvozdansko ponovo potone u tišinu i zaborav.

No, ove godine se dogodila i zanimljiva scena. Trojica petrinjskih bikera, članova MK Veterani Petrinja, Joso Tičak, Antonio Brodarac i Andrej Vuković izašli su iz svojih toplih domova, zajahali svoje metalne konje i po siječanjskoj zimi (dečki kažu da nema loših uvjeta za vožnju, već ima samo loše opreme) uputili se put Gline, pa se provezli tom malo prometnom cestom prema Dvoru na Uni. Provezli su se kroz sva ta čuda i ljepote Zrinske gore i nakon sat i 20 minuta vožnje došli do Gvozdanskog. Oni su to napravili po drugi put i jedini su motoristi iz cijele Hrvatske i okolice koji motorima na ovaj dan dođu u Gvozdansko. Tamo su prisustvovali misi, procesiji i poslije okrijepe nakon završetka službennog programa sa zadnjim zrakama sunca odvezli se prema Dvoru i preko Hrvatske Kostajnice se vratili u Petrinju. Njihove mašine su zabilježile novih 150 kilometara vožnje, a Gvozdansko je ostalo u mraku i samoći. I ta u javnosti slabo poznata i potpuno neiskorištena priča o tom velejunaštvu i cijelom kraju Banovine. Ali kažu – tu u toj pustoši i samoći , na drugom mjestu u blizini Dvora na Uni moglo bi niknuti spremište nuklearnog otpada. Za to ima novaca.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here