Aleksandar Olujić

Poznata je ona mantra kako raja ne može toliko tražiti koliko političari mogu obećati. Kada dođe vrijeme za nove izbore oni su vam u stanju obećati ne med i mlijeko, nego čak i poštenje i to svoje vlastito iako je poznato kako poštenje i politika u ovim krajevima nekako baš ne stanuju zajedno.

Zašto onda svaki puta „pušimo“ iste fore? Možda odgovor na ovo pitanje može dati jedna dobra psihoanaliza. Legnete tako na kauč i saznate da je to zato što nas majka nije dovoljno dugo dojila, u djetinstvu nas otac zanemarivao, učiteljica tjerala pisati domaće zadaće a sv. Nikola nosio uvijek krive poklone… ili možda postoji neki virus mazohizma koji se, recimo, širi putem glasačkih listića i onda čim uzmeš listić u ruke klopi te u glavu, izbriše sva ona prijašnja razočarenja, a nutrinu ispuni čežnjom kusanja svega onoga što ni pas s maslom ne bi pokusao.

Mora postojati dobar razlog zašto uvijek iznova „padnemo na krivog frajera“ (nekad i na frajericu) koji nas mulja kao nezrelu šiparicu. Kad on kaže nemoj vjerovati svojim očima i ušima, vjeruj ono što ti ja kažem mi odmah pristanemo. I savršeno nam je logično da on nipošto nije kriv što neka obećanja nije ispunio jer smo si mi umislili da nam je on nešto obećao. A on, tako naočit i pametan, dok smo mi jamrali o kruhu s masti nam je zvijezde s neba skinuo, samo što to nismo primijetili. Ako je što pošlo krivo nije on kriv već onaj iz druge stranke ili onaj prije njega, a u krajnjem slučaju tu su uvijek ustaše i partizani i pokoji četnik.

I moram priznati, njihovi argumenti su savršeno logični. Mi u svojoj ograničenosti često pobrkamo pojmove, pa tako novinari tvrde da je ministar rekao kako (oni) neće dozvoliti zatvaranje rafinerije u Sisku, što je bezočna laž. On je rekao da neće dopustiti zatvaranje rafinerije u Sisku. Svakom pametnom je odmah jasno da je ministar u pravu, Vlada nikome nije dopustila takvo što, može biti doduše da je dozvolila no time nije načinjena nikakva šteta jer dozvoliti nije u duhu hrvatskog jezika. Prema tome sve 5. Ili ono prebacivanje prvom ministru da je lagao kad je obećao vratiti Inu u hrvatske ruke. Nije lagao! Inu će vratiti kada za to dođe vrijeme, a to je valjda onda kada Orban odluči, i Hrvatska će pošteno (pre)platiti preostala „antikna“ postrojenja nekad moćne kompanije u koja MOL, unatoč ugovoru i dogovoru, nikada nije uložio ni forinte, očito želeći sačuvati muzejsku vrijednost istih.

Valja napomenuti da uz sve to prosječni „Croatian citizen & voter“ ima još jednu boljku, a to je „facebookitis“. On se manifestira lajkanjem, sočnim komentarima i verbalnim busanjem u prsa junačka, nerijetko pod izmišljenim imenom, kao i potpunim izostankom tjelesnog kontakta s van virtualnim (čitaj stvarnim) svijetom. Zašto je tome tako? Strah, apatija, egoizam ili nešto petnaesto. Kako drugačije objasniti da je na pr. poziv koordinatora Stožera za obranu RNS i očuvanje radnih mjesta u Ini, Predraga Sekulića, dobio (do sada) otprilike tri puta više lajkova i isti broj komentara na facebooku kao što je ljudi bilo prisutno na prosvjedu. Niti polovina radnika nije izašla na prosvjed. A gdje su članovi obitelji, prijatelji, radnici i vlasnici drugih tvrtki čiji posao direktno zavisi o RNS!? Možda se ljudi nadaju obećanim otpremninama pa ne žele ugroziti priliku za neku pinku kojom bi premostili godinicu, dvije do pronalaska novog posla u Njemačkoj, Austriji, Irskoj ili kako će iznos otpremnine biti dovoljan da usprkos penalizaciji uživaju u prijevremenoj mirovini?

S jedne strane treba ljude razumjeti. Zašto se truditi oko nečega što je usprkos obećanjima otpisala i vlastita Vlada? Najlakše je poput nje okrenuti leđa problemu. Jednostavno otići kući i zaboraviti, pa čak i uz opasnost da ti se nešto osuši, a to nešto obično nije desnica nego ono što češeš bez razloga.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here