Ismet iz Novog Pazara broji “sitno” u Petrinji

Sredinom studenog, baš kao svake godine iz Grada Petrinje stigne poziv za medijsko praćenje događa smotre zimske službe. Obično se to prijašnjih godina događalo na prostoru parkirališta preko puta Gavrlovićevog igrališta ili u krugu stare stolarije u Srnakovoj ulici. No ovog puta pojavila se nova adresa – Mažuranićeva ulica. Tu ulicu građani najviše poznaju po policiji jer se u njoj nalazi PP Petrinja i napuštenim vojnim objektima – ogromnim, neiskorištenim prostorima koji stoje prazni i beskorisni. Jedan od njih je i u petrinjskom žargonu poznata Bikana – skup zarđalih hangara, velika površina puna vojnih objekata okružena bodljikavom žicom. Ovaj prostor po zlu pamte Petrinjci iz 1991. godine jer su ovdje bile stacionirane jake tenkovske snage koje su razarale grad. Poslije rata Hrvatska vojska je preuzela ove objekte, a već dugi niz godina oni stoje prazni i napušteni. Nekad u vlasništvu MORH – a, a onda pod ingerencijom Ministarstva državne imovine koje ga je dalo na održavanje i korištenje Gradu Petrinji koji se nada da će doći do sporazuma i ugovora o bespovratnom dodjeljivanju ovog prostora gradu.Gradonačelnik Dumbović je ovom prilikom rekao novinarima da na ovo mjesto planiratražiti od Gradskog vijeća da donese odluku o prostornom planiranju i da za par godina preseli sadašnje reciklažno dvorište iz Kolonije na ovo mjesto.

I tako su se na vojnoj pisti gdje su se desetljećima prije postrojavali ljudi koje je ne njihovom voljom zakačila ta sudbina da iz svojih domova iz svih dijelova bivše Juge godinu ili više svog života ostave na ovom mjestu služeći vojni rok. Današnji mladi Hrvati s tim nemaju nikakvih problema, ne postoji obvezni vojni rok, nemaju pojma o tom osjećaju kad ti moraš otići i po tisuću kilometara od svoje kuće i slušati naredbe nekog nadobudnog i priprostog desetara kakvih je najviše bilo.Naravno bilo je onih koji su voljeli ići u vojsku, ali većina je htjela biti kako to već biva u tim godinama u kafiću ili u nekom krevetu s curom. Ali jebga – najebalo se.

Ostali su tragovi .Kao neki davni fosili. Neke poruke napisane samom sebi da izdrži još tu siću i sve će to nestati. Nema stege, uniforme beskrajnog stražarenja noću i danju. Još malo i spas. Prošetao sam malo tim praznim hangarima i na zidovima našao mnoge poruke ljudi koje datiraju iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mnoga imena, nadimci, sela i gradovi urezani su u zidove ili vrata objekata s neizostavnim brojem dana koliko broje  do slobode. U oko mi je upao jedan poveći – Ismet – N.Pazar 30.

Razvaline, ruševine ljudskih sudbina ispod hladnog petrinjskog neba. Otišao sam do grada, sjeo u kafić i razmišljao tko je taj Ismet iz Novog Pazara, gdje je sada, što radi i da li je uopće živ.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here