Izbacili su nas na ulicu

Za one koji se sjećaju. Prilikom dolaska na Maltu odlučila sam se za cimerski život u stanu. Hoteli i hosteli ne primaju goste duže od dva do tri tjedna ovisno o lokaciji, nakon toga ne postoji mogućnost da produžite boravak u istome, a kako se svaka 2 tjedna ne bih selila uokolo po otoku, odluka je pala na dijeljenje stana. Špica sezone je i nemoguće je pronaći stan da ga ne dijelite s nekime. Mi smo imali sreću da imamo najbolje cimere na svijetu. Ono što je nama najviše odgovaralo je što bi imali drugačiji raspored obaveza, po nama savršeno. Nije bilo gužve ujutro kada nam je svima potreban mir za razbuđivanje i spremanje, nema jurnjave, sve lagano i svojim tokom.

Stan smo ugovorili točno do zadnjeg dana našeg boravka na Malti. Savršen dio gdje nema toliko prometa, a opet ono što je nama bilo najvažnije da nismo u unutrašnjosti nego na samoj obali, svega 10 minuta hoda do prve plaže. Lokacija savršena, sami otok još bolji.

Zadnjih tjedan dana teku pripreme za naš odlazak. Iako to pokušavam odgoditi što je više moguće i kofer guram u najdublje rupe ormara da me ne podsjeća na to da je mom životu na Malti došao kraj. Koji jednostavno još ne želim. Nisam spremna za to.

Zadnje dane iskorištavam maksimalno za još neka putovanja po otoku i zadnje posjete meni dragih mjesta, kao i zadnje kave s meni dragim ljudima. Na poslu se prijeti pad raspoloženja i više nema onog žara kao na početku. Ima ga naravno na poslu ali prvih i zadnjih 5 minuta je na zavidnoj nuli jer se vidi koliko mi se ne ide. Nastavlja se naša tradicija da svaki dan nakon posla ručamo zajedno sa šefom.

Do sada s obzirom na svoje godine smatram da imam iskustva u raznim poslovima, neću reći dovoljno jer dodatnog znanja nikada nije dovoljno i na pretek. No, za svo moje radno iskustvo nikada nisam imala boljeg šefa i mislim da ga nikada nitko do moje mirovine niti neće nadmašiti. Čovjeka koji sav svoj trud ulaže na nauči radnike svom znanju s kojim raspolaže, koji posjeduje trenutno 3 poslovnice, a u vrijeme dok sam ja bila radila za njega, druga je bila samo ideja koju je polako krenuo realizirati. Neizmjerno mi je drago zbog toga. Mislim da bi svatko trebao učiti od tog čovjeka, prije svega kako biti čovjek i kako se odnositi prema drugima. Onako kako se on donosi. Da smo svi ljudi i svi smo jednaki, bez obzira koliko tko od nas ima. To je za mene šef kojeg ja poštujem. Kojemu nije problem sa svojim zaposlenicima popiti kavu ili otići na ručak. Kada netko nađe takvog šefa, molim da mi javi. Ja još duplikat nisam pronašla.

Pored redovnog odlaska na posao, u popodnevnim satima bi i dalje vrijeme kratila odlascima na plažu ili istraživanjem otoka, u večernjim satima me čekao drugi dodatni posao. Na Malti je izuzetno raditi barem dva posla odjednom, nije nužno. No, ja sam htjela zbog više iskustva i crtice više u životopisu. Jer svaka inozemna crtica više je samo dodatni plus. Naravno, ne previše u Hrvatskoj. Da se razumijemo.

Sjedim na plaži i čitam knjigu. Razmišljam kako me pomalo strah da ću se iduće godine opet naći na istom mjestu u isto vrijeme. To me pomalo plaši jer volim kretanje. Nisam osoba koja je vezana za mjesto i trebaju mi promjene. S druge strane, strah me da se više nikada ne vratim na Maltu. Osjećaji su podijeljeni. Košmar je u glavi. Kofer je i dalje u tamnom uglu, vapi za putovanjem. Doma. Povratku u Hrvatsku. Iako ja obožavam putovanja, ovaj put mi to baš teško pada.

Točno tjedan dana nas dijeli do polaska. Bilo je ponedjeljak. Žena iz agencije nam ostavlja poruku da prva osoba iz našeg stana koja je slobodna u vrijeme rada agencije dođe na razgovor. Kako je nama raspored bio krcat i ne možemo se prilagoditi. Šaljemo jednog od cimera. Dolaskom iz jutarnje smjene čekaju nas sivi oblaci. Cimer nam priopćuje da imamo vremena do sutra popodne da se spakiramo i napustimo stan. Sutra u 4 sata poslijepodne agencija će blokirati naše kartice i više nismo u mogućnosti ući u stan. Bez obzira što imamo ugovor još tjedan dana, agencija je pronašla nove stanare i ostalo ih se ne tiče. Kakav je osjećaj biti izbačen iz stana koji si platio? Upravo ovakav.

Spakirali smo sve svoje stvari i selimo se. Kuda? Ni sami ne znamo. Radimo kalkulacije. Agencija nas je izbacila na ulicu doslovno iako smo platili i jednostavno im ništa ne možete. Nismo jedini kojima se to dogodilo. Potpuno ista stvar se dogodila jednom prijatelju iz našeg društva. Mislili smo da nešto takvo nije moguće dok i sami nismo doživjeli.

Stoga, moj svijet ukoliko imate posla s agencijom na Malti, svakako pazite koju birate i koliko dugo ostajete. Opreza nikad dosta, iako se iskreno s njima nikada ne zna. Vidjeli smo iz vlastitog iskustva i doživjeli na vlastitoj koži. Drugo nam nije preostalo nego da se rasporedimo. Kontaktirali smo prijatelje koji su preostali na otoku i kako je kod kojih bilo mjesta tako smo se rasporedili. Iako pod zadnje dane nismo živjeli skupa, druženje bi nastavljali u popodnevnim satima. Iako bi se reklo da nam zadnjih dana ništa ne ide pod ruku. Stekli smo divna prijateljstva i upoznali predivne ljude. To je ono što život čini boljim, a ove negativne stvari, nazvati ćemo ih sitnicama, jer sve dok imamo prijatelje koji su tu uvijek za nas i onda kada ostanemo na ulici, život je i dalje lijep.

Neka Vas ovo ne obeshrabri da odete na Maltu. Malta je predivno mjesto. No, nema mjesta gdje nema poneke neugodne ili loše situacije. Sve su to male lekcije za život. A te sitnice nas čine jačima i pametnijima. Barem se nadam da je tako.

Puno slanih pozdrava uz odbrojavanje zadnjih dana s Malte.

Pssst! Nivesine avanture pratite i na njezinom blogu!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here