Autor: Marjan Gašljević

 

Kod mene u kući imamo jednu jako lošu osobinu. Naime, tko prvi ujutro ustane ili prvi uđe u kuću upali televizor. I onda aparat trkelja na programu na kojem je bio kada je zadnji ukućan išao na spavanje. U stvari, ili je neka turska serija ili je, pak, kanal na kojem stalno udaraju vijesti i razgovori s političarima i analitičarima. Osobno sam još uvijek u fazi da mi je lakše slušati političare i analitičare nego one turske serije u kojima muškarci uvijek jako galame, a žene plaču i rade po svom. U bilo koje vrijeme trajanja tih serija možeš se uključiti i odmah znaš tko je tko i što se dešava a, bome, i što će se desiti. Isto tako, i ako još predvidljivije, su i događanja o kojima trkeljaju ti političari i analitičari. U zadnjih se, eto, par mjeseci nadovezuju afera na aferu. Još za prethodnu nismo niti skužili o čemu se u cjelosti radi, a starta nova. I što je tu onda predvidljivo, pitat će netko. Pa predvidljivo je to što će se afera, ma kolika bila, već drugi dan zaboraviti a akterima, ma koliko zabrljali, oprostiti. Zaboraviti će se jer ova koja se upravo razvije za klasu je „sočnija“ a akteri su „naši“. Ta, nećemo, valjda, našima tražiti dlake u jajetu.
24. studeni 1918. u hrvatskom Saboru Stjepan Radić je uz poznate “guske u magli” rekao i ovo: “Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali”.
Jučer, tako, naletim pred televizor, a ono neki „relevantni čimbenik“ niti da trepnuo nije reče: „Nabavka aviona F-16 za nas je završena stvar.“ Ende. Fajront. Gotovo. Zakopano. Niti humak ne treba poravnati.
Navučem jaknu, nabijem šešir na glavu pa u obližnji kafić s namjerom da u miru popijem kavicu, a u mislima mi post jednog prijatelja koji se je osvrnuo na citat Radićeva govora iz 1918. godine:
„A šta ja tu mogu. Zna se koji su koji. Najbolje je šutjeti.“
Pet godina kao i sam ostavio je na prvoj crti i, tada, nije šutio, a nije se niti bojao.
Kavu nisam popio. I prije nego sam je naručio vratio sam se za svoj radni stolić opterećen činjenicom koju sam upravo čuo. Naime društvo za susjednim stolom glasno je zakjlučilo odzdravivši mi da „nisam dobar“ i da „nisam na liniji“. Sada sjedim i razmišljam što sam radio tih proteklih trideset godina da sam baš toliko zabludio mimo linije u neke nedobre sfere. Pa trideset godina prije ovih trideset godina živio sam u „jednoumlju“. Da li mi je to vrijeme života bilo dovoljno da prepoznam razliku „jednoumlja“ i „demokracije“?
Ako, dakle, ne prepoznajem tu razliku prihvaćam činjenicu da nisam „dobar“. Eto, obećajem, pokušati ću se popraviti na tragu onoga što su me učili moji roditelji , seljaci iz Viduševca koji su živjeli i hranili obitelj te školovali svoju djecu od svog teškog rada, na tragu onog što mi je usađeno kod Viduševačkog sv. Franje i iskustva i stečenih znanja različitih škola i učilišta na kojima sam prikupljao znanja te poslova i susreta s različitim ljudima gdje sam prikupljao iskustva.
Prihvaćam procjenu da nisam na liniji i da nisam dobar kao i činjenicu da je sramota s poslom nabavke borbenih aviona završila sakupljanjem ostataka razbijene makete u Saboru od strane dežurne spremačice.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here