Prokleti siječanj praktički je za nama! To ispunjava nekakvom neskrivenom radošću. Dolazi najkraći mjesec u godini. Veljača. Vrijeme mesopusta i pokladnica. Valentinovo. Vrijeme velikog maškaranja i obnavljanja zaljubljenosti. Najmanje radnih dana za skoro istu plaću. Nekada je u veljači znalo tako zatopliti na par dana da biste mogli gotovo dotaći proljeće koje je, istini za volju, zapravo još dosta daleko. Moj Stari je znao koristiti tih par sunčanih dana za orezivanje vinograda. Znao bi na prvom februarskom suncu navući takovu bojicu kao da je skijao pa ledenjacima u Francuskim Alpama, na nadmorskoj visini od dvije-tri tisuće metara.

Nažalost, ja ove godine neću vidjeti Francuske Alpe. Zakasnio sam s registracijom za European Quantum technology Conference 2019. U Grenobleu. 1968. godine tamo su održane X. Zimske olimpijske igre. Na njima je u svim muškom skijaškim disciplinama, dakle spustu, slalomu i veleslalomu, zlato osvojio Francuz Jean-Claude Killy koji je 1999. proglašen za najboljeg snježnog olimpijca XX. stoljeća. Njega smo 2017. godine mogli vidjeti i u Zagrebu. Spustio se Bakačevom ulicom; istina bez skija, tek vitalnim hodom tada sedamdeset trogodišnjaka. Meni su to bile prve Zimske OI koje sam gledao preko TVa. Pratio i upamtio. Ovo drugo uglavnom zahvaljujući klizačicama koje su lebdjele ledenim dvoranama. U kratkim suknjicama, boje koju nam je opisivala Milka, Milka Babović, i s dobro toniranim nožnim mišićima formirale su estetska mjerila za „komada“ u tim šezdesetim godinama. Mjerila, tada, podjednako prihvatljiva i muškim maštanjima i ženskim sanjama. Peggy Fleming (USA), zlatna; Gabriela Seyfert (DDR), srebrna i Hana Mašková (Čehoslovačka) brončana medalja.

Pola stoljeća je prohujalo od tada. I puno se toga promijenilo. Nema više DDR-a. Nema više Čehoslovačke. Promijeniše se i estetski kriteriji. Pojam „komada“ radikalno je izmijenjen. Istina, neki muškarci još uvijek vole žene punašnijih nogu, iako, čini se, da danas većina protežira ideal francusko-tananih nožica s istaknutim kvrgavim koljenima. Žene također svesrdno potpomažu taj ideal različitim tehnikama izgladnjivanja. Ipak jedna konstanta u Grenobleu je svo to vrije ostala ista: Institut Laue-Langevin (ILL). Gotovo od samo svog osnutka 1967. godine ILL je vodeća svjetska institucija za neutronske snopove i neutronsku tehnologiju. Prije par godina radio sam s nekim ljudima otamo, i ženama također. Ostaviše dobar dojam, i kao stručnjaci i kao osobe. No ove godine ih neću susresti; ni u labosu, ni na glečeru.

Tako se posložilo. Najdraža i ja ove godine uopće nećemo vidjeti Alpe. Ni s ove naše „slovenske“, niti s one njihove „francuske“ strane. Ako je vjerovati novinarima uštedjeli smo tako preko 20 tisuća kuna, plus nismo ostali zameteni ili odsječeni od svijeta u bespućima Međualplja; u Republici Austriji (Republik Österreich). Vjerujte mi, znam ja dobro, kako austrijske ceste mogu biti okrutno u snježnoj mećavi. Kraj siječanja 1996. Kod nas je bilo prekrasno vrijeme. I u Sloveniji. Kolega i ja odlučismo: danas nećemo do Švicarske standardno-dosadnom talijanskim rutom. Idemo na Karavanke. Negdje iza tunela počelo je sniježiti i nije sustajalo sve do Lihtenštajna. Blagoslivljasmo ledenu kišu koja nas je dočekala u St. Gallenu. Wartburg je inače vozilo sa sasvim pristojnim grijanjem ako brzinu kretanja ne spuštate ispod šezdeset. Vožnjom od četrdeset kilometara na sat kroz snježnu mećavu pretvara se u ledenu škatulju s brisačima i kakvom-takvom zaštitom od vjetra. Kad pomislim na to putešestvije odmah me obuzme neka milina ovdje, u toploj sobi s Internetom, s dva monitora i podnim grijanjem. Ispunjen zadovoljstvom lagano dodirujem pločice bosim tabanima. Sve u svemu u proteklih četvrt stoljeća najmilija i ja uštedjesmo pola milijuna kuna samo na zimovanjima. Da smo štedjeli na ljetovanjima gdje bi nam bio kraj?

Na jednom monitoru tipkam tekst, na drugom ide TV program. Najavljuju najhladniju siječanjsku noć. Temperatura će se spustiti i do -10. I jučer su najavljivali najhladniju noć. Bit će da ima više tih najhladnijih noći u januaru, kao i najdepresivnijih dana. Najmanje dva; samo u siječnju. Valjda zbog toga što je Janus rimski bog s dva lica pa sve „naj“ dolazi uduplo. Noćas je najniža temperatura izmjerena u Bednji: -14,2oC. Izdan je i Crveni Alarm za sve Zagorce ljubitelje vinske kaplice koji bi se na putu od kleti dime odlučili počinut v grabi. Ma baš me briga. Ja ću se zavući kraj jedine i bit će mi super. Još samo da bacim pogled na e-mail i stižem k tebi, moj najbolji četveronožni prijatelju. Subotom obično nema mnogo pošte.

Kad ono: piše mi Rosina Paola Di Chiara Penagos:
“I’m Angelina. I’m so exhausted, and I want to get a new feelings: my lover does not anymore interested in my passionate body. All I desire – is naturally a major thrashing. I’ve managed to have a challenging week, so even my new breasts don’t make me pleased. Please give me a optimism. Help me! My images you can discover inside my personal profile. I am waiting for you!”

Office prevoditelj preveo je gornji tekst ovako:
Ja sam Angelina. Tako sam iscrpljena i želim dobiti novi osjećaj: mog ljubavnik više ne zanima moje strastveno tijelo. Sve što želim je, naravno, veliki traćenje. Uspjela sam imati naporan tjedan, pa me čak ni moje nove grudi ne čine zadovoljstvom. Molim te, daj mi optimizam. pomozi mi! Moje slike možeš otkriti u mom osobnom profilu. Čekam te!

Na prvu je vidljivo da ni Rosini, ni Angelini Engleski nije jača strana, što se moglo zaključiti i po samom imenu pošiljateljice. Sam tekst bi možda nekom i bilo napaljujuć da jadnice nisu, već s mailom, priložile i jednu sliku. Ne znam je li to Angelina ili Rosina. No iz aviona se vidi da je slika loše fotošopirani prikaz vjerojatno artificijelne osobe. Možda pošiljateljica Rosina želi sakriti identitet. S druge strane, prikaza na slici uistinu izgleda loše i iscrpljeno. Stoga bi to mogla biti i Angelina izmučena operacijama na grudima. Da sam malo brzopletiji možda bih i stisnuo na poveznicu da otkrijem kako se zove ta uspaljenica koja me željno očekuje. Ovako mi analitičko promišljanje nalaže da posumnjam u ažurnost CARNet-ovih spam filtera. Veliko traćenje ili veliki udar, kako to prevodi Google, ovaj put prepuštam nekom drugom. Nekom naivcu.

Tiho se uvlačeći najvoljenijoj u postelju u sebi proklinjem dvolični januar u kojem nikad nisi na čisto što je pravo, a što krivo. Tko je bio na skijanju pod izgovorom da je na konferenciji, a tko zatvoren u stanu lažirao zimovanje. Ne razaznaješ više tko je amater, a tko profesionalac. Kunem januar u kojem nikad ne znaš kad ti lažu, a kad govore istinu; nisi na čistu koja je prava, a koja montirana slika. Psujem siječanj u kojem jedva razlikuješ pravu poštu od spama. Prokleti prvi mjesec u godini za kojeg se, evo sada, ne mogu ni odlučiti da li da ga zovem siječnjem ili januarom.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here