Autor: Marjan Gašljević

 

Blogerske aktivnosti Ivice Todorića po dolasku kući pomalo se usmjeravaju prema onome što je i sam najavio saznavši u Londonu da se mora vratiti kući. U najnovijoj objavi ističe svoje simpatije prema Živom zidu. U prvi mah izuzetno izneneđujuće obzirom na političku vokaciju Živog zida, međutim, ako samo malo podrobnije analiziramo hrvatsku političku scenu u ovom trenutku ispada potpuno razvidno da je Živi zid, u stvari, jedini politički prostor u kojem može „zaplivati“ Todorić sa svojim političkim ambicijama. Naime, jedini koji se istinski politički suprostvaljaju premijeru Plankoviću su iz Živog zida, a isti je i Todoriću veliki kamen u cipeli. I ako su konačni ciljevi tog suprostavljanja potpuno različiti jer Živi zid će uvijek politički „udarati“ po onom tko je na vlasti što im je u političkoj naravi dok, pak, Todorić nikako neće i ne može oprostiti Plenkoviću uzimanje Agrokora.
Obzirom na totalnu beskrvnost ostalih grupacija na političkoj sceni jasno je da Premijer trenutno nema ozbiljnijeg političkog protivnika što, na koncu, govore i istraživanja javnog mijenja koje, usprkos mnogobrojnim aferama i lošim potezima za Zemlju, i Premijer i Stranka mu stoje sve bolje i bolje. I čemu se onda čuditi?
Živi zid za sada nema, a i ne može imati nešto što će ga lansirati u apsolutni fokus javnosti. Oni se ne mogu „izdizati“ na sumnjivoj propasti nabavke aviona iz Izraela. Nemaju niti mogućnosti, a niti kapaciteta za nešto što bi se moglo usporediti s „aferom Borg“ a, bome, kao stranka, pokret, ili što već jesu mogu biti samo u interesu obavještajnog „nadzemnog“ i „podzemnog“ miljea ma što to značilo, a ne kao kreatori „poslova“ koji proizilaze iz tog miljea. Ne mogu niti lansirati nešto što bi bilo razine i zvučnosti afere „špic-papak“ jer im to ne treba, a sve njihove „slavne“ događaje na tragu događaja špic- papak davno su i sami iznjeli u javnost i to ni tada ni sada nije ugrozilo državnu sigurnost pa niti neki interes javnosti. Ono što su smuvali milion kuna, što su Pernara iznosili iz Sabora su priče koje traju sat – dva kao i famozni Pernarov sat za kojeg bar nikad neće moći tvrditi da ga nije imao. S aferom Agrokor Živi zid nema ništa, naprotiv, jedini oni su se ozbiljno upirali dokazati da Lex Agrokor nikome nije dobar osim Borgovcima i tu im je važna točka doticaja s Todorićem.
Sve u svemu vrlo je logično da Živi zid i Todorić krenu u akciju predsjedničke kandidature što bi im, prvo, donijelo izuzetno mnogo medijske pozornosti a, bome, i uzdrmalo učmalu i predvidljivu kampanju u kojoj desetine sporednih, nepoznatih likova uzimaju mrvice dok „velika riba“ bezbrižno pliva u svoj svojoj prozirnosti. U svakom slučaju velika je vjerojatnost drugog kruga za Todorića posebno jer je, očito, hrvatskim biračima uvijek što opskurniji to zanimljiviji kandidat.
Ovim eventualnim potezom Živi bi zid uvelike uštedio i na sredstvima za kampanju jer će se u famoznom Agrokru, a tim, posredno, i Todoriću u sve vrijeme kampanje itekako govoriti a hrvatska politička i gospodarska scena „drmati“. S druge pak strane i eventualni pokušaji pravosuđa za djelovanje spram Todorića biti će uvelike ograničeno i podložno propitivanju javnosti.
Egzodusom hrvatske mladosti u inozemstvo ostali su mnogi koji još uvijek debelo dvoje oko praktičnosti gospodarskih modela u Hrvatskoj. S jedne strane modela aktualne vlasti koji je „lex Agrokorom“ jasno zacrtao kapitlističko određenje, a neki dan to potvrdila i gospođa Dalić kao kreator tog modela: „Nebitna je stvar tko je vlasnik Agrokora.“ I s druge strane socijalističkog modela „gospodarskih zamašnjaka“ na čijim je temeljima Agrokor i izgrađen. I na toj platformi ostaje velik prostor za političko-gospodarski obračun kandidata gdje bi Todorić, svakako, zauzeo prostor koji je, nekada, u svoja bolja vremena, držao SDP.
Ovako onemoćao i rastočen SDP ne da može okupiti strančice koje se javljaju na ljevičarskoj sceni već mu nije niti, bar trenutno, interes. Uzgajati i jačati neku od tih strančica lijeve orjentacije bilo bi podmetanje nogu samom sebi stoga je bolje držati se „desnog centra“, tu i tamo njorgati i čekati da se stane na vlastite noge što bi se moglo, izgledno, desiti poslije izbora za EU Parlament kada preostalo lojalno članstvo temeljem rezultata zaključi da je isteklo vrijeme toleriranja osobnih ambicija starih, potrošenih kadrova koji se skrivaju iza egoističnih, bezubih jurišnika.
Prostor i vrijeme kao i obostrana korist, dakle, za ovu, naizgled, nelogičnu simbiozu postoji. Da li će taj prostor i vrijeme biti iskorišteni ovisi isključivo o samim akterima. Živom zidu svaki eventualni mandat, što je za očekivati, na EU izborima donosi puno i on to može s sadašnjim vlastitim snagama, dok, u principu, u predsjedničkim izborima bez „jake“ akvizicije nemaju izgledne šanse, a sama promocija kroz kampanju koštala bi daleko više ako budu tražili kandidata u svojim sadašnjim redovima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here