Danas ću biti kratka. Nije dan za duge tekstove. Nije dan jer napuštam Maltu. Tako da iskreno nisam za ništa kako bi se reklo. Nadam se da ćete razumjeti. Jer tko može biti dobre volje pri napuštanju mjesta koje ti je nekoliko mjeseci bilo dom? Nekoliko predivnih mjeseci na kojih nemam apsolutno nikakvu zamjerku i ne bih ništa promijenila. Ja ne mogu. Možda netko drugi može. Pa u to ime, molim Vas za razumijevanje.

Došao je i taj dan. Onaj meni najtužniji rekla bih. Nikada se nisam toliko povezala s nekom destinacijom. Nikada do sada mi nije bilo žao napustiti neko mjesto. Barem ne toliko, koliko mi je sada. TEŠKO. To bi bila prava riječ kako se zaista osjećam. Teško mi je napustiti Maltu. Mjesto kojem sam dala par mjeseci svog života. Tom mjestu sada moram reći zbogom. To je riječ koju mrzim. Zbogom. Nadam se da će ona ipak postati samo doviđenja. Onaj meni puno draži, blaži oblik. Za mene koja volim zemlje vječnog ljeta i plaže. Reklo bi se. Ovo je noćna mora. Neki oblik. No što je tu je. Moja turistička prava za posjet toj zemlji su istekla, vrijeme je za povratak u surovu stvarnost. Da izađem iz svoga ružičastog balona u kojem sam živjela na Malti svo ovo vrijeme.

Zadnjih tjedan dana je bilo vrijeme opraštanja. Iako je to sve krenulo puno ranije, zadnjih mjesec dana sam se opraštala s ljudima s kojima bih provodila vrijeme, a bio je njihov red na odlazak. Čudna su bila ta opraštanja. Nitko od nas zapravo nije htio otići. Nije bilo osobe da na odlasku nije pustila suzu dok je napuštala taj otok. Ni ja nisam izostala iz te statistike. Jednostavno je bilo jače od mene.

Malta te toliko pogodi. Ima ono nešto. Uvuče ti se pod kožu i zaljubiš se. Kao kada se kao mali zaljubiš u neku igračku. Osjećaj je isti.

Naša opraštanja bi bila zakazana u obliku večera u nama najdražem meksičkom ili kineskom restoranu na otoku. Kako si se večer bližila kraju tišina bi postajala sve glasnija. Ona neugodna. Tužna. No jedno od stvari koje mi je Malta definitivno dala je iskustvo za cijeli život i usudila bih se reći i neke prijatelje za cijeli život.

Mjesto koje će uvijek imati posebno mjesto za mene i neke posebne uspomene. Prvi korak kada sam se odvažila živjeti u inozemstvu daleko od doma. Imala sam puno upita. Najviše onih da li ti je žao? Onda ih pitam protu pitanjem – žao čega? Apsolutno ničega. Niti jedne odluke koja me do tamo dovela. I to mislim sada. Misliti ću i za nekoliko godina.

Ostanak na Malti je jedino moguć da posjetim neku drugu državu i odem s Malte barem na 24 sata i potom moj turistički boravak opet stupa na snagu ili dobivanje ugovora za posao. Bilo je vaganja. No presudilo je da ipak idem doma, posjetiti obitelj i prijatelje koje nisam vidjela mjesecima. Nakon toga ću odlučiti što i kako dalje. Iako sam ja osoba koja u takvim situacijama, kada jedna da je tako nazovem faza pri kraju, već unaprijed znam što i kako želim dalje. Ipak ću to još malo zadržati za sebe prije nego podijelim s vama. Do tada mašem s aerodroma i opraštam se s Maltom s malim suzama u očima.

 

Pssst! Nivesine avanture pratite i na njezinom blogu!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here