Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Siječanj je u Madridu ugodniji nego što smo očekivali. 15 stupnjeva C i plavo bistro nebo obećavali su potpuni doživljaj. Idealno za hodanje, gledanje, uživanje. Madridska avantura je počela slučajno, Višnjinim pronalaskom jeftine avionske karte. Pomislila sam, zašto ne?

Prije 20-tak godina bila sam u Barceloni, a sada sam jako željela Andaluziju, ali kako to nije bilo moguće, Madrid je bio odlična alternativa.

Na aerodrom Barajas slijećemo nakon dva i pol sata leta iz Zagreba. Budući da smo došli navečer, dobro smo se snašli jer je javni promet odlično organiziran. Iako zima, vrijeme nije bilo zimsko. Vozimo se željeznicom pola sata do Atoche, krasne stanice otvorene krajem 19. stoljeća koja je ujedno spomenik kulture sa secesijskim obilježjima. Nakon kraćeg lutanja, uzeli smo taksi koji nas je brzo dovezao na naše odredište, ulicu Sombretete i Trg Lavapies. Kratak susret s domaćinom Karlom, predaja ključeva i stan u centru Madrida je naš. Nenek je odmah otkrio trgovinu koja radi cijelu noć i kupio klopu i cugu za nekoliko dana. Nakon večere s našeg balkona (poput Lorce) smo promatrali život na trgu koji je bio interesantan i za vidjeti i za čuti. Na njemu se bez obzira na godišnje doba živi 24 sata. To je uzbudljivo i drugačije od onog na što smo navikli, ali ponekad bude i previše pjesme ili svađe u 4 ujutro.

Madrid, trg Lavapies

Prvi dan smo odlučili obići Prado i park Retiro. Prado je jedan od 5 najvećih svjetskih muzeja. Osmjeh mi nije silazio s lica na pomisao da sam ostala 4 već vidjela. Taj neoklasicistički muzej čuva nevjerojatno bogatstvo španjolske i europske kulturne baštine. Dogovorili smo se da ćemo gledati samo Španjolce: Zurbarana, Velazqueza, El Greca, Goyu, Murilla. To je lakše reći nego učiniti jer nas putem zaustavljaju Tintoreto, Tizian, Rubens pored kojih ne možeš samo tako proći. Neobičan je susret s poznatim djelima koja znaš s reprodukcija. Originali otkrivaju veličinu i značenje tih umjetnika i neki poseban štih koji ta djela imaju. Tako sam otkrila sjajno Zurbaranovo Raspeće i prepoznala koliko je utjecao na Dalijevo iz Glasgowa koje mi je jedno od najdojmljivijih djela 20. stoljeća. A, tek ljupki Velazquez i njegova Las meninas. Oblikovao je umjetnički ukus cijeloga dvora, naslikao toliko svečanih portreta i bio tako dobar u svom radu da je papa Inocent X  kad je ugledao svoj portret uzviknuo: „ Previše istinito!“ Uvijek  je moj izbor, genijalni Goya možda zato što je bio sklon revoluciji, a ne kralju, ili zbog osobnih vizija iz serija Los Proverbios i Los Caprichos u kojima duhovito kritizira  tadašnje društvo. Sjajno prikazuje strahote rata namazima boja koje se raspadaju bez uobičajenog heroiziranja. Sa El Grecovom bolećivom atmosferom srest ćemo se u većoj mjeri u Toledu pa je ovo bio samo uvod u njegov potpuno drugačiji opus od svega viđenog.

Madrid, park Retiro

Izlazimo iz Prada i učas dolazimo u Retiro, krasan park u kojem se zasluženo odmaramo. Jezerca, perivoji, kristalna palača, terase kafića. Ljudi sjede na otvoreom i uživaju u prirodi.

A za večeru orade, blitva i crno vino.

Drugi dan odlazimo u Escorial i Segoviju. Sin moje prijateljice Ivan živi u Madridu. Posudio nam je auto, pa smo komotno obišli te lokacije. Kraljevska rezidencija izgrađena u stilu visoke renesanse sastoji se od samostana S. Lorenza, crkve, mauzoleja i kraljevske palače. Interesantno je da tlocrtno imitira oblik roštilja na kojem je mučen sveti Lovro. Dojmljive su tapiserije na zidovima, koje  ipak ne mogu skriti hladnoću ovog monumentalnog zdanja.

Segovia, akvedukt

Segovija je grad bogat spomenicima, mnoštvo crkvi daje joj posebnost, ogromna katedrala izraz je španjolske nacionalne gotike, a Alcazar je jedna od najjače utvrđenih španjolskih rezidencija. Bez daha ostavlja antički akvadukt iz Trajanovog doba i danas u funkciji građen od granitnih blokova bez vezivnog tkiva sa 118 lukova na dva kata visine 28,5m. Grad je prekrasan, pa smo odlučili ručati i tako zaokružiti dojam. Našli smo zgodan restoran, ali pohvaliti možemo samo  juhu, ostalo je čista konfekcija. Ono što ćemo pamtiti je povratak u Madrid oko 18h, dakle u vrijeme najveće gužve. Kako to često biva navigacija je zakazala i našli smo se u debelom problemu. U jednom trenutku već prilično splašena na putokazu sam ugledala natpis Atocha. Koje olakšanje, jer je to željeznički kolodvor na koji smo došli s aerodroma. Nenek je u stilu Laude skrenuo preko tri trake u smjer Atoche i bili smo spašeni. Dovezli smo se skoro do pred našu zgradu. U uzbuđenju nismo vidjeli znak zabrane parkiranja, jer smo se usredotočili na zelene linije parkinga, što će nas koštati 50 eura, ali….

Toledo; sakristija katedrale sa slikom “Iskrivljavanje Krista” El Greca

Treći dan ostavili smo za Toledo. Posebno lijep i dugo iščekivan grad El Greca ima dobru vibru, pa smo hodali omađijani i naprosto upijali krasotu. Crkva sv. Tome i slika Sahrana grofa Orgaze, sakristija katedrale sa jednako dojmljivom atmosferom kao Sikstina, začudni izbljedjeli likovi, bolećivo isprane boje, začuđujuća svetost – sve je to prepoznatljivi Greco. Slikar koji je bio suvremenik svetaca Franje Ksaverskog, Tereze Avilske i Ignacija Loyole potpuno je ispunio sva moja očekivanja, jer su njegova  djela čisto ganuće. Sklonost izduženim oblicima i pretjeranim gestama, okomita napetost deformiranih tijela i hladne morbidne boje stvaraju čudesnu religioznu ekstazu s atmosferom mističnosti. Puni dojmova otišli smo u gradsku kavanu na churrose s vrućom čokoladom da se malo razveselimo, a i probamo nešto domaće. Povratak u Madrid bio je potpuno suprotan sinoćnjem. Sad smo se 80 km vraćali autoputem na kojem nismo vidjeli nijedan auto. Shvatili smo da je to zato što se taj autoput plaća, a onaj kojim smo došli je novi i besplatan, ali što je 10-ak eura prema činjenici da je cijeli autoput samo naš!? Nenek je išao vratiti auto na periferiju grada, a mene je nakon uzbuđujućeg traženja uspio dovesti pred ulaz naše zgrade. Dragi Lavapies! Baš ga osjećam svojim. Umorilo me hodanje pa sam zaspala. Probudila sam se na večeru kojom me je Nenek razveselio. Nakon toga otišli smo na pivo na tržnicu u našem kvartu koja se navečer pretvara u okupljalište s kafićima, pivnicama, trgovinama delikatesa…

Madrid, Plaza Mayor

Sljedeća tri dana nam je ostalo za Madrid. Dovoljno za ležerna skitanja po gradu. Otišli smo do stadiona Vicente Calderon kojeg će nažalost srušiti zbog prekrasne lokacije. Nedaleko je katedrala i kraljevska palača, sve ogromno, predimenzionirano, kraljevski. Plaza Mayor, Puerta del Sol, lijepa madridska arhitektura i fini urbanizam ukomponiranih parkova, botaničkih vrtova i mjesta gdje se može odmoriti od previše svakovrsnih senzacija. Kupujemo suvenire i poklone, i navečer zovemo Nastju, mladu doktoricu matematike iz Splita koja je odlično izračunala da će večera kod nas biti pun pogodak. Nenek se zaista potrudio: predjelo pršut i sir sa maslinkama, a potom orada, hobotnica na salatu, lignje, škampi. Mljac. Ipak su druženja najljepši dio priče. Razgovaramo, pijuckamo, klopamo, uživamo do jutra. Sreća da je subota, pa Nastja ne radi.

Reina Sofia; skulptura: “Brushstroke” (Potez kistom), Roy Lichenstein

Navečer idemo u Reina Sofiju muzej moderne umjetnosti. Od 19h ulaz je besplatan. Procijenila sam da će nam dva sata  biti dosta  jer želimo vidjeti Guernicu, a ostalo što stignemo. Muzej zavarava izvana izgledom. Moderno pročelje i stakleni liftovi skrivaju tradicionalnu arhitekturu  običnih velikih hodnika i soba. Guernica zaslužuje posebnu sobu. Ogromno djelo ispred kojeg stoji pedesetak ljudi. Izgleda sjajno. Toliko sam je puta vidjela, govorim đacima o tom potresnom djelu, ali dojmljivost originala obuzima. Snažni likovi prikazuju agoniju totalnog rata s proročanskom vizijom propasti.  Janson točno primjećuje da figure duguju svoj užas onome što jesu, a ne onome što znače. Anatomska deformiranost, fragmentarnost i metamorfoze su izraz nepodnošljivih muka. Picasso – vječito čuđenje. U nekoj prostoriji nabasah na Dalijeva Velikog masturbatora i učini mi se da sam vidjela što je trebalo, ali onda zaredaju Miro, Picabia, Gris… Izlazimo zadovoljni, snimak pred Lichtensteinovom skulpturom i pa, pa moderna španjolska umjetnosti. Sutradan idemo vidjeti Santiago Bernabeu. Vozimo se metroom, ali stadion gledamo izvana, jer je 50 eura previše za vidjeti travnjak. Uostalom trava je u lijepim madridskim parkovima dovoljno zelena, a džaba. Odlučujemo otići na oproštajnu večeru i po preporuci odlazimo u kvartovski restoran. Teško, bolje reći nikako se  ne uspijevamo sporazumjeti s konobarom, pa  prepuštamo odabir šefu kuhinje. Kakav promašaj! Dobili smo stog pečenog krumpira prekriven listićima pršuta, unutra tragovi prženog špeka i tu i tamo pokoja gljiva sa dva jaja na oko u dijelovima. Šta nam je trebalo, da pored kuharskog maga Nenekovog kalibra idemo eksperimentirati? Ipak, ništa ne može umanjiti opći i vrlo dobar dojam o Madridu. Čak su i naši susjedi na trgu pjevali, dovikivali se i bili bučni nama u čast, tješili smo se oko 4 ujutro probuđeni njihovim performansom.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here