Veronika Franjić “Utrka”

Veronika Franjić

UTRKA

 

Trčali su jedno pored drugoga. Znala je da će pobijediti, uvijek je bilo tako. Iako je tata bio puno brži od nje. Još samo malo. Stup do kojeg su se utrkivali je bio još samo nekoliko metara udaljen. Opet ga je pobijedila za svega nekoliko koraka. Tata ju je s lakoćom podigao, poljubio u čelo i s istom lakoćom spustio na noge. Bila je jako sretna. Poskakivala je i smijala se. Obećao joj je da će joj kupiti sladoled. Stavila je svoju ručicu u veliku tatinu ruku i on ju je poveo dalje niz ulicu.

Ali činilo se kako danas neće biti sladoleda za nju. Nisu hodali prema slastičarnici. Htjela ga je priupitati zašto, ali se predomislila. Mislila je da mu je možda mama rekla da ode nešto kupiti. Sigurno će joj sladoled kupiti kad se budu vraćali kući. Međutim, to se nije dogodilo. Tata ju podigao u zrak i stavio je da sjedne na njegova ramena. Prepoznala je put kojim su se vraćali kući. Bila je razočarana. I dalje je sjedila na očevim ramenima, ali ga je zamolila da ju spusti. Uhvatila ga je za ruku i hodala uz njega. Skočila je nakon svakog drugog koraka, a onda je potrčala da stigne do sljedećeg stupa prije svoga oca. Zaboravila je na sladoled, jednostavno je voljela te njihove šetnje i utrke.

„Uspori!“ Čula je oca kako viče. „Ne mogu te sustići! Prebrza si!“

Ali ona nije stala, još je brže potrčala. Jednom je na televiziji s tatom gledala ljude koji su se natjecali tko će prije otrčati do cilja. Oduvijek joj se to sviđalo. I ona bi to voljela raditi kad naraste. Mama i tata bi joj pljeskali u publici, a ona bi uvijek do cilja došla prva. Svi bi joj se divili, i publika i ostali natjecatelji. Na kraju bi dobila i zlatnu medalju i bila bi najbrža na svijetu. Možda bi joj čak roditelji kupili i bicikl.

Kako bi samo voljela voziti bicikl. Da ima vlastiti bicikl, obišla bi cijeli grad. Vozila bi ga svaki dan pa makar bio i star i ružan. Okretala bi pedale najbrže što može, pretekla bi drugu djecu koja biciklom idu iz škole, pretekla bi aute i kamione. Kući bi se vratila tek navečer, a ujutro bi opet otišla na vožnju.

Nije ni primjetila da su već stigli kući. Na vratima ih je dočekala mama. Bila je jako uzbuđena. Dozivala ju je i rukom joj pokazivala da dođe iza kuće. Opet se sjetila onog sladoleda. Možda je tata javio mami da je ona opet pobijedila u utrci pa joj je mama kupila sladoled ili čokoladu. Preskočila je mamino cvijeće i potrčala za njom. Stala je kao ukopana. Začuđeno je pogledavala u mamu koja se zadovoljno smješkala. Čula je tatu koji je požurio i sustigao je. I on je bio jako sretan, a ona nije mogla vjerovati svojim očima. Počela je plakati od sreće.

Ondje, u dvorištu iza njihove male kuće, stajao je ružičasti bicikl s velikom ljubičastom mašnom. I mama i tata su je pitali sviđa li joj se, a ona je bila toliko neopisivo sretna da im nije mogla odgovoriti. Tata joj je pomogao da se popne na njega, a mama je otrčala u kuću po kameru kako bi snimila njezin prvi pokušaj vožnje. Tata ju je čvrsto držao, a ona je duboko uzdahnula prije nego što je pokušala okrenuti pedale…

***

Nečiji vrisak ju je uplašio. Otvorila je oči i stala promatrati što se događa. Sve je bilo u redu. Djeca su se okolo igrala, smijala se i vrištala od radosti. Mama je stajala sa strane i razgovarala na mobitel. Pogledala ju je, nasmiješila joj se i podigla jedan prst, a to je značilo da će za minutu završiti razgovor, a onda će se vratiti i sjesti pored nje.

„Hej!“ Mahnula joj je jedna djevojčica približivši joj se.

„Bok,“ pozdravila ju je i opet pogledala u mamu.

„Što radiš?“ Pitala je druga djevojčica i počešala vrh nosa.

„Ništa, samo razmišljam,“ odgovorila je i opet zatvorila oči.

„Hoćeš se ići s nama igrati lovice?“ Nastavila je.

Otvorila je oči i žalosno je pogledala. „Žao mi je, ali ne mogu.“

„Aha,“ nije znala što da na to kaže. „A zašto sjediš stalno u toj stolici s velikim kotačima?“ Upitala ju je nakon nekoliko sekundi.

„Mama i tata su mi to kupili,“ počela je. „To su invalidska kolica.“

Mama je završila razgovor i rekla joj da moraju krenuti kući pa djevojčica nije stigla upitati što su to invalidska kolica. Ostala je stajati i gledala majku kako hoda i gura svoju kćer ispred sebe. Sljedeći put kad ju opet bude srela na igralištu, pitat će ju gdje se to može kupiti. Činilo joj se da je to puno bolje od bicikla kojim je ona došla.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here