Dvor, između zaborava i nuklearnog otpada

Aleksandar Olujić

Prije deset dana, 21. siječnja 2019., je u Dnevniku Nove TV prikazan prilog „Dnevnik u vašem selu“. Novinari ove TV kuće posjetili su selo Javornik i napravili priču o ljudima i, kako reče jedan od mještana, životu bez telefona, ceste, kanalizacije, vodovoda. Ali ima ljepote, ustanovi novinarka. Porazgovarala je ona i s drugim mještanima, Miroslav joj je pokazao svoje bikove po koje dolaze kupci s mora i mjesto gdje planira izgraditi nadstrešnicu za ekološki uzgoj goveda, gledala je Ljubana dok radi domaće kobasice, divila se Dmitrovom medu od kestena, bagrema i livade, na pitanje što bi željela od Marine dobila odgovor da tamo bude više ljudi.

Selo Javornik koje je očaralo novinarsku ekipu Nove TV smjestilo se na rijeci Uni nedaleko Dvora od kojeg je udaljeno pet kilometara. Cijeli ovaj kraj resi prekrasna priroda, bistra Una koja mami ljepotom i bogatstvom ribe te Čorkovača, Zrinska gora i Šamarica sa svojim šumama kestena i bukve. Sve ovo uvršteno je u najveću međunarodnu ekološku mrežu NATURA 2000 kao lokacije važne za očuvanje biološke raznolikosti. Lijepa priroda nije jedino što je vrijedno vidjeti i sačuvati u općini Dvor, ljubitelji povijesti će vam odmah reći kako se nedaleko Dvora nalaze ruševine srednjovjekovne hrvatske utvrde Zrin iz 13. stoljeća i crkve Marije Magdalene iz 14. stoljeća, zatim ruševine Starog grada Pedlja (13./14. st.) kojim su nekada stolovali velikaši Babonići i Zrinski, a tu su i ruševine srednjovjekovne utvrde Gvozdansko, „hrvatskog Alama“, koja je od 1571. do 1577. četiri puta odbijala turske napade da bi pala tek nakon pete opsade 1578. u kojoj je 300 branitelja tri mjeseca odolijevalo turskoj sili od 10.000 ljudi da bi ih naposljetku dotukla glad i strašna zima. Kada su Turci na kraju provalili u tvrđavu našli su samo smrznuta mrtva tijela. Branitelji se, iako su ostali bez hrane, vode i ogrjeva, nisu htjeli predati neprijatelju. Ovo je samo mali dio hrvatskih povijesnih spomenika, ima ih još puno, a tragove su u tom kraju također ostavili Kelti, Rimljani i oni prije njih o čem govore brojni arheološki nalazi.

Gvozdansko / foto: M. Šantek

Pounje ima sve predispozicije za razvoj turizma. Turistima i namjernicima bi se mogao ponuditi sportski ribolov, vožnja kanuom i kajakom, rafting i splavarenje ili kupanje na Uni, aktivnosti koje nudi adrenalinski park, biciklizam, vožnja quadom, jahanje, šetnja i planinarenje po obroncima Zrinske i Trgovske gore, obilazak znamenitosti kao i mogućnost kupovine domaćih proizvoda i delicija, smještaj na seoskim imanjima, a kada ogladne mogućnost da pojedu ribu iz Une, čuvene banijske kobasice, domaći sir i kajmak, roladu od kestena… Kestenijada u Kostajnici pokazuje kako se može napraviti nešto dobro kada se hoće, ali ta manifestacija bi mogla i trebala biti samo dio jedne puno veće priče. Doduše, za to sve bi trebala i bolja prometna povezanost, a ne samo one tri autobusne linije dnevno koje Dvor povezuju s ostatkom Hrvatske. Za informaciju, od Dvora do Siska ima 60 i koji (ovisno idete li preko Petrinje, Madžara ili Sunje) a do Zagreba 114 kilometara, dok od Kostajnice ima 20 km manje.

“Unska idila” / foto: Daniel Pavlić

Ostvarenje ovakvog ili nekog sličnog plana traži vremena i u njega treba uložiti novca, znanja i puno, puno rada. Lokalna zajednica nije u mogućnosti to napraviti sama i trebala bi financijsku i stručnu pomoć odozgo. No, usprkos potencijalima i svoj prirodnoj ljepoti i značajnoj povijesnoj baštini kojom obiluje ovaj kutak lijepe naše Dvor i okolina tavore zaboravljeni. Sjete ih se tek kad Una nabuja i razlije se po cesti što spaja Dvor i Hrv. Kostajnicu i, naravno, kada se povede priča o zbrinjavanju nuklearnog otpada kao prije par dana.

U Čerkezovcu, par kilometara od Javornika, sela s početka ove priče, će biti smješteno skladište nuklearnog otpada. To je završena priča. U dokumentu Nacionalni program provedbe Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva (Program za razdoblje do 2025. godine s pogledom do 2060. godine) iz srpnja 2018. jasno stoji kako će se institucionalni radioaktivni otpad te onaj iz iskorištenih izvora u Republici Hrvatskoj kao i naš dio nisko i srednje radioaktivnog otpada iz NE Krško (s otvorenom mogućnošću preuzimanja ukupne a ne samo hrvatske polovine) skladištiti na toj lokaciji. Treba reći i to da će, prema onome što stoji u istom dokumentu, visoko radioaktivni otpad i istrošeno nuklearno gorivo biti odloženi u dubokoj geološkoj formaciji. Postupci izbora lokacije početi će oko 2050. godine na području Hrvatske i Slovenije, a postoji mogućnost i smještaja u nekom međunarodnom odlagalištu. Čerkezovac se, za sada, ne spominje kao moguća lokacija.

Što ovo znači za ovaj kraj? Što će biti s poljoprivredom i može li se uopće više govoriti o ekološkoj poljoprivredi ako tamo postoji skladište nuklearnog otpada, pa bio on i nisko radioaktivni? Hoće li i kako otvaranje skladišta utjecati na mogućnost zapošljavanja i zdravlje domicilnog stanovništva, na cijene nekretnina, prometnu povezanost… ukratko na kvalitetu života tih ljudi? U onom Nacionalnom programu isto tako stoji da će se lokalnoj zajednici isplatiti nadoknada u iznosu od jedan milijun eura godišnje, prema preliminarnoj procjeni. Lijepa je to mrkvica za općinu kao što je Dvor u kojoj je prema zadnjem popisu stanovništva nastanjeno 5803 stanovnika i koja ima godišnji proračun možda nekih 20-tak milijuna kuna. No, nije li to ipak premala naknada s obzirom na posljedice koje bi postojanje odlagališta moglo imati na ulaganje kapitala, demografiju, a da o mogućim rizicima od zagađenja ne govorimo? Uostalom, tko jamči da je sutra neće dobrano skresati ili potpuno ukinuti?

Ako se sve provede prema propisima takvo skladište ne bi trebalo predstavljati opasnost po ljude i okoliš. Eh, da nije toga „ako“. Problem je to što je kod nas narušeno povjerenje. Toliko puta smo prevareni da više ne vjerujemo političarima, Vladi, sudovima, novinama, doktorima… Ne vjerujemo ponekad ni sebi, a kamo li nekim obećanjima na papiru. Kada se na ovo doda i naša sklonost improvizaciji i „fušanju“ normalno je da se mnogima od spomena nekakvog skladišta nuklearnog otpada od kojeg navodno ne prijeti nikakva opasnost diže kosa na glavi.

No, znate što je najgore u svemu? Činjenica da jedna hrvatska općina može biti sretna što će dobiti mizeriju za skladištenje otpada iz cijele zemlje koji nitko ne želi u svom dvorištu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here