Ah taj suvremeni angažirani teatar. Uvijek smisli nešto da izvuče nekakvu reakciju od vas. Ne možete više otići na predstavu, uživati u njoj i poslije sve to zaliti nekim finim koktelom u društvu ocvalih kulturnjaka, i kulturnjakinja također. Dobro veli moja kćer: “Izbjegavati prve redove pod obvezno!” Profesionalci danas imaju opaki običaj da vas uvlače u soje teatarske tlapnje, a onda umjesto da se lijepo ismijete i zabavite, drugi ismijavaju vas, i to mukte.

Zagrebačko kazalište mladih – z/k/m/, Petak, 1. veljače. 2019. Pred sam početak tribine „Mladež bez boga/Mapiranje radikalizacija“ ne osjećam nelagodu iz prethodnog odlomka. Ovo je samo jedna od uvodnih tribina na kojoj od prisutnih neće tražiti nikakve intervencije. Ipak sjedam u četvrti red. Zlu ne trebalo. Tribunu organizira Kolektiv MONTAЖSTROJ i Zagrebačko kazalište mladih kao svojevrsni motivacijski preludij premijeri predstave “Mladež bez Boga“ koja ima biti održana 20. veljače 2019. Predstavu priprema Borut Šeparović prema motivima istoimenog romana austrijskog književnika, rođenog na Sušaku negdje početkom XX. stoljeća, Ödöna von Horvátha. Ako me sjećanje ne vara autor se bavi nekim moralnim promišljanjima uoči drugog svjetskog rata, u jeku bujanja njemačkog nacizma i rasne nesnošljivosti koju on donosi. Detalje ću pogledati kasnije jer je na predstave, kao i na tribine, važno ući prazne glave i bez predrasuda. Na tribini će govoriti: Marko Matijević – glavni urednik portala srednja.hr; Ana Marija Raffai, katolička teologinja i mirovna aktivistkinja; Mario Nakić – glavni urednik portala liberal.hr; Marin Periš – katolički teolog i voditelj emisije „Božanstvena komedija“ na Laudato TV-u; Marin Miletić – vjeroučitelj i osnivač  Zdruga katoličkih skauta Hrvatske;  te Tena Šojer – novinarka portala netokracija.com. Super ekipa, ne poznajem baš dobro nikog od njih pa ću vjerojatno čuti i nešto novo, zanimljivo. Prošlu tribinu sam namjerno izbjegao zbog Borisa Jokića. Kad njega slušam imam snažan dojam da znadem što će reći pet-šest sekundi prije nego on to i izgovori. Taj me osjećaj ispunjava nekom unutarnjom nelagodom, gotovo jezom. Uredniku sam naravno neodlazak na tu tribinu pravdao vanjskim obvezama. Večerašnji razgovor je preuzeo moderirati Gordan Bosanac. Njega znam, ali to nije problem jer dobar moderator uglavnom ne govori puno, a i nisam ga sretao u toj ulozi.

Dvorana je solidno napunjena. Mladim ljudima. Mislim uistinu mladim ljudima, a ne mladima po mom kriteriju ili pak po kriteriju moje mame kojoj su svi ispod 75 „mladi ljudi“. Imam osjećaj da je većina prisutne mladeži zapravo s bogom na ti, bar ako je suditi po povremenom odobravanju onog što dolazi s lijeve strane pozornice gdje su smjestili deklarirane katolike. No ni desna strana govornika, na kojoj su nedeklarirani katolici, ne prolazi loše. Sve u svemu civilizirani razgovor osoba koje se u podosta toga ne slažu. Od mapiranja radikalizacija ni „m“, ni „r“. meni se osobno dopada kad ljudi pristojno argumentiraju svoje stavove, ali se bojim da redatelj Šeparović neće naći baš previše štofa za svoju predstavu na ovoj tribini.

Ako očekujete da sad prepričavam što je tko rekao grdno se varate. Bilo je dosta prisutnih, valjda novinara, koji su usnimili cijeli razgovor pa će se vjerojatno moći naći negdje na Mreži. Još ću samo reći da je pri kraju tribine voditelj dao priliku publici da postavi pitanja. To obično bude problem jer oni koji znaju nešto oštroumno primijetiti obično šute, a oni koje nije sram govoriti pred ljudima obično nemaju ništa pametno za pitati, a kamoli komentirati. Tako je bilo i ovaj put.

Na izlasku sam još jednom pogledao uvodnu najavu za tribinu:
Živimo li uistinu u doba radikalizacija? Koliko su mladi izloženi radikalizacijama i kako bivaju radikalizirani? Je li ta takozvana “mladež bez boga” zapravo mladež bez orijentacije, bez stava, bez građanske hrabrosti, egoistična, ravnodušna i bezdušna ili upravo suprotno, ne utiskuju li školski programi, masovni mediji i povodljivi roditelji u mlade glave novi duh – duh radikalizacije? Ima li obrazovni sustav odgovore na te izazove? Je li vjerski fundamentalizam i povratak tradicionalnim vrijednostima pravi odgovor? Je li “povratak vjeri” za nove generacije danas “novi punk” a “pobuna” – povratak “tradicionalnom“? Može li samo istinska i prava vjera postaviti granice radikalizaciji i surovosti ili upravo suprotno – nije li religija (religijski fundamentalizam) okidač pogubnim utjecajima za buduće generacije…? Jesu li liberalne vrijednosti i koncept ljudskih prava (potpuno) kompromitirani u suvremenom (neoliberalnom) kapitalizmu? Zašto vjerujemo da će nas sekuritizacija (militarizacija i zatvorenost) društva spasiti? Koliko današnji vjerski fundamentalizam ima veze s duhovnošću ako Bog postoji još samo u onoj mjeri u kojoj je on danas bijelac, Europljanin, kršćanin…? Pripremamo li se za novi sveopći rat? Jesmo li pretjerali s ovom tribinom?

Ne, niste pretjerali s tribinom. Pretjerana su bila očekivanja vezana uz tribinu. Pretenciozna bujica stranih riječi upotrjebljenih za najavu jednog razgovora razotkriva sav provincijski kompleks sastavljača teksta. No šest pristojnih ljudi koje sam večeras upoznao moderirani ekspertom za mirovnjaštvo teško da su mogli otvoriti gornje dileme, a pogotovo nisu mogli rasplamsati očekivane kontroverze. Po meni nisu ni trebali; i to je dobro. Možda je poneki posjetitelj i otišao nesretan jer je izostala velika polemika. Možda će redatelj Šeparović i njegova postava ostati razočarani jer se u Zagrebu ne mogu otvarati velike teme kao po svjetskim pozornicama; jer „kod nas“ stvari nisu glamurozno spektakularne kao po Londonima, Parizima i Njujorcima. Meni se, s druge strane, nekako čini da formiranje kulturnih vrijednosti kroz uvezene obrasce treba ostaviti za sobom. Da stiže vrijeme stvaranja svojih mjerila i vlastitih značenja. Da dolazi doba kad se više nećemo prokazivati istošću s europskim uzorima, već ćemo sebe početi potvrđivati kroz drugačije, različitiji, pa i bolji, ako baš hoćete. Nije svaka kultura koja dolazi iz provincije malograđanska kao što nije sve što se izlazi s pozornica Metropola lišeno provincijalizma.

Ako smo već stupove temeljce za pelješki most morali uvesti iz Kine jer se kod nas nitko više ne bavi željezom ne moramo uvoziti i kulturne šablone. Civilizacijski priznati narodi moraju stvarati vlastite! Za neke predstave sada je kasno, no premjera Mladeži bez boga tek će se dogoditi. Iskreno se nadam da neće biti tek puka refrakcija europeiziranih istina kroz domaću, hrvatsku, prizmu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here