Oko nas je voda rasla… (Kupa u Petrinji danas)

Ako poželite vidjeti razinu zelene ljepotice koju su davno nazvali Kupom i to na Gradskom kupalištu u Petrinji, ili se jednostavno želite posvetiti svojim mislima u samoći pored rijeke, a niste baš raspoloženi za šetnju nasipom iz središta grada, nemojte ići autom pored nekadašnje benzinske jer ćete naletjeti na debelo blato, lokve vode i rupe na cesti – ne isplati se. Možete učiniti kao ja – parkirati se na parkingu obližnjeg trgovačkog centra i prošetati do Kupe.

4. veljače malo pozimljuje. Nebo je očajno sivo, vjetar hladan, a u eteru stojedinice dobra zajebancija i dobra glazba. Ripper pjeva o nekoj malenoj koju svatko od nas ima i semaforu na kojem nikad nije bilo zeleno, a Alanis Morissette pita nekog bivšeg ljubavnika razmišlja li o njoj dok ševi svoju djevojku.Zanimljiva glazbena brijačina me dovela do nasipa i pogleda na kupalište u zimskom periodu. U blizini ušća Petrinjčice u Kupu jedan ribolovac u samoći je zaokupljen svojim mislima. Sjedi pored postavljenog ribičkog štapa, kanta je zasada prazna, a pogled mu je na razini velike i brze vode koja protiče ispred njega. Nije čuo ni škljocanje zatvarača mog Canona.

U daljini, polako, pješke dolazi petrinjska legenda Zdeno. Zanima ga kolika je voda, a čim je došao i vidio, okrenuo se i vratio istim putem. Kupa od nedavnih kiša i topljenja snijega je definitivno porasla. Taman toliko da dođe do razine dasaka koncertne bine i poplavi zidane roštilje na livadi. Prekrila je i plažu i skoro sve betonske stepenice. Nažalost, u ovakvim slučajevima bi pravu informaciju znao dati samo bivši čuvar kupališta Beli. On je na ovom mjestu desetljećima tako reći živio i danas bi sasvim sigurno stajao u vodi mjerio metrom razinu i znao sigurnu prognozu što će se dalje događati. Ali Belog nema. On je prošlost. Nema nikog na kupalištu osim usamljenog ribiča u maskirnoj jakni i mene. Nema ni poderane hrvatske zastave koju su skinuli kad su pročitali našu priču. Nema nikoga. Bar zasad.

Samo voda koja je narasla. I koja lagano protiče prema Sisku i Savi. Stih iz pjesme Arsena Dedića – Pamtim samo sretne dane, a koji veli: oko nas je voda rasla.. i koju je otpjevala njegova najveća ljubav Gabi Novak, nekako dobro paše na ovu scenu nabujale petrinjske Kupe.Ali bili su i oni momci koji su jako dobro svirali covere, a zvali su se Cry Babies. Ima i jedna neispričana priča o njima koju bi mogli podijeliti javnosti. Davne 2002. gledao sam ih u zagrebačkom Saxu, a prije koncerta smo se družili u garderobi uz pljuge i pivo. Svirali su rock klasike od Azre pa nadalje, a onda im se gol do pasa, na sceni pridružio moj prijatelj Neno Judaš. Naš petrinjski profesor kemije u belom Zagreb gradu. Pjevao je Jablana – da nosiš šljivu ispod lijevog oka i vičeš parole što strašno zvuče i da si bitnik i pravi anarhist i zato kreni…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here