Svagdašnji psi petrinjski

Tango – to ime koje asocira na zadimljene barove argentinskog Buenos Airesa, na znoj i uzavrelu strast koja leti zrakom dok tamošnji stanovnici plešu taj zanosni i zavodljivi ples koji je za mnoge ljude postao i način života, nosi jedan crni čupavi mješanac na sasvim drugom kraju svijeta – u srcu Europe u gradu Petrinji. U toj Petrinji nema barova u kojima bi ljudi plesali tango i poslije završili u nekom krevetu, ali njegovi stanovnici u zadnje vrijeme imaju problema sa psima lutalicama.

Tango je pas koji ima sreće u životu. Njegova vlasnica brine o njemu. Čist je, uhranjen i s obitelji koja ga voli i s kojima živi. Sreli smo ga zavezanog, prezicnije bi bilo reći parkiranog usred grada na službenom parkiralištu za pse ispred jednog dućana. Dočekao je veselo svoju vlasnicu i odšetao s njom kući. Međutim – nemaju svi psi ovakvu sreću u životu.

Na društvenim mrežama se razvila tema o psima lutalicama u Petrinji. Javljaju se ljudi koji su primjetili veće skupine pasa bez vlasnika, čopore koji plaše neku djecu, pse koji ulaze u dvorišta… prča je puno i sve zanima ista stvar. Tko to može i na koji način riješiti. Ono što je sasvim sigurno je to da sami u ovoj priči psi nisu baš ništa krivi. Oni su došli na ovaj svijet ljudi, a ti ljudi su ih iz tko zna kojih razloga prestali voljeti i otjerali ih na ulicu, a ima i slučajeva da netko svog “ljubimca” ubaci u prtljažnik automobila i odveze ga i pedesetak kilometara daleko, ostavi ga, stisne gas i ode. U svakom slučaju ovdje se radi o ljudskom faktoru. Prošetali smo središtem Petrinje i sami se uvjerili u tu priču.

Ispred stare robne kuće, ispred ulaza u dućan i bankomata na kraju Nazorove ulice jedan pas lutalica se parkirao privučen mirisima hrane i velikom količinom ljudi koji prolaze pored njega. Novac s bankomata i dozvoljeni minus ga uopće nije opterećivao ni zanimao, a zaradio bi i poneki dodir i draganje zgodnih Petrinjki. Ostavljeno i veselo životinjsko biće usred grada.

Malo dalje, na Trgu hrvatskih učitelja jedan crni, poveći pas je mirno spavao ispod prohladnog zimskog neba. Uopće ga nisu zanimali prolaznici, a ni moj foto objektiv, a malo južnije, kod Osnovne škole Dragutina Tadijanovića jedan lutallica je našao neki friški komad kruha od djece koja idu u školu i spremno pozirao za PS portal.

Kao i u svemu je najvažnija prevencija. Kako utjecati na ponašanje vlasnika pasa koji ih ostavljaju i šutiraju na ulicu teško je reći. Većina pasa u Petrinji je čipirana i većina vlasnika uredno cijepi svoje ljubimce. Plate određenu cijenu za cijepljenje jer vole svoje pse. Jer su oni dio njihovih obitelji. Nažalost, postoje i drugi ljudi koji to ne rade. Šintara nema, najavljenog skloništa za životinje u Šušnjaru također nema. Entuzijasta i ljubitelja životinja  koji nerijetko daju svoje vrijeme i novac da bi spasili ostavljene životinje još uvijek ima, ali ni oni ne mogu sami riješiti sve veće probleme.

A svagdašnji psi petrinjski postoje.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here