Jučer je u 91. godini života umrla Krunoslava – Kruna Augustin, učiteljica u mirovini. Žena koja je mnoge Petrinjce naučila prva slova, brojke i sve one stvari iz osnovne škole. Jedan od njenih bivših učenika Goran Orešković je napisao ovaj tekst, priču za oproštaj za PS portal. (M.Šantek)

…iz praha si nastao, u prah ćeš se pretvoriti…
Kako god nam životni put izgledao ravan kolosijek, zapravo se samo vrtimo u krug.
Tako i ova priča. Prvo teta, zatim susjeda, nakon toga učiteljica, pa opet susjeda i na kraju opet teta….Teta Kruna.
Većina se priča piše od početka, ali ova mora ići, nažalost, od kraja.
Nismo se viđali baš zadnje vrijeme, što zbog njene bolesti i godina, što zbog moje odsutnosti iz Ciganjskog sela. Ni to se ime neće još dugo spominjati, jer svi koji smo ga tako zvali, polako već odlazimo. Otišla je jučer i ona. Svakodnevno obilazim mamu, koju je također bolest vezala uz krevet. Veza sam joj sa vanjskim svijetom, donosim vijesti i dobre i loše. Danas ću morati reći jednu… ne lošu…. više je tužna. Jako tužna. Kad ti netko živi u srcu skoro od samog rođenja i odjednom nestane, taj dio srca odnosi sa sobom.
Doći ću danas opet sa ove strane, od Kolarove ulice, mada je Vinogradska raskopana da jedva mogu autom proći. Bacit ću pogled na treću kuću s lijeve strane prije križanja sa Nemecovom, kao i svaki dan, ne bi li vidio barem malo podignutu roletu na sobi do ceste. Znam da neću… Ni svjetla u kući nisam već odavno vidio. A tako sam htio. Već se dugo u autu vozi onaj tekst o Proleteru kojeg sam želio da pročita i kaže mi što misli o njemu. Što god bi rekla, znao bi da je to ispravno, mada sam te daleke 1979. godine već znao čitati i pisati, sve ostalo sam naučio zahvaljujući njoj….susjedi, učiteljici, teti… Teti Kruni. Nisam stigao i nikad neću prežaliti. Ostaju mi samo sjećanja, a njih je stvarno puno.
Prošloga ljeta sam ostavio auto i sa svojim Alanom, gurao kosilicu od Pigika do Vinogradske, kako bi uredio dvorište. Vraćali smo se istim putem, kad nas je sa prozora pozdravio poznati glas. Alana je inače teško zadržati na jednom mjestu, ali ovog mu se puta nije žurilo. Upijao je svaku riječ našeg razgovora. Od razbijenog prozora na Pedagoškoj akademiji, nogometnih utakmica na svakom velikom odmoru, recitacija pjesmica na satu hrvatskog jezika, skupljanju boca i starog papira… Pišem i sjećam se. Kao da je bilo jučer.


Pozdravljamo se i odlazimo polako u noć. Doma me Alan pita tko je to bio. Kako ta baka zna sve o meni, kako se sjeća svega što je bilo prije jako puno godina. E, vidiš, sjeća se, iako već umorna od godina s kojima se još jako dobro nosi. A koliko ih je, ni danas ne znam.
Morat ću danas do onog rasvjetnog stupa na uglu Vinogradske, tamo to piše. Tamo me uvijek sustigne suza, kad vidim nečiju partu. Znam da je netko moj, iz moga Ciganjskog sela. Svakim nas je danom sve manje, a parte su sve češće na onom istom mjestu.
A sutra će u neko doba zazvoniti sa Svetog trojstva, kao nekada u 17:50 za kraj nastave. Bit će nas, možda ne koliko u učionici, ali dovoljno za jedno veliko HVALA za sve ono što smo od naše učiteljice naučili.
Ja ću do Trojstva, uskoro…. tu mi počivaju najmiliji. Jedan će lampaš posebnog sjaja imati posebno mjesto…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here