Nedavno sam boravio u Novom Sadu i tamo se nekoliko puta susreo s mojom prijateljicom Jelicom Dabović, nekadašnjom košarkašicom Partizana koja je u svoje vrijeme palila i žarila jugoslovenskim  terenima košarkašim umijećem začinjenim neočekivanim asistencijama i šutevima kojima bi zasipala koš rivala, ali i izgledom. Zbog toga je mnogobrojna publika krajem 80-.tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća hitala u košarkaške dvorane uživatiu potezima, ali i stasu, nesvakidašnje ljepotice koja je često bila X-faktor u pobjedama Herceg Novog, a kasnije Partizana i drugih timova čije je dresove u bogatoj igračkoj karijeri nosila.
I dok smo tako sjedili i razgovarali “naljutila” se Jelica na mene jer često pričam o nekim davnim događajima iz djetinjstva, a ona više voli slušati moje priče iz sadašnjeg vremena i da smo u vremenu sadašnjem. I baš u tome je i temeljna razlika između mene i nje, ona je realista koji čvrsto stoji sa obje noge na zenmlji,  a ja sam sanjar što je stalno u oblacima i tamo negdje u prošlosti traži novu životnu energiju za dane kada “padne mrak” i kada mi nije do ničega…
Iako je danas sumoran i dosadan dan sa kišom, ne mogu reći da nemam energije, ali sam u priči sa prijateljom ponovo došao u ona vremena kada sam bio dijete i radovao se svakom novom danu koji će donijeti neke nove radosti i još nedoživljena uzbuđenja.

U to vrijeme nova uzbuđenja su nekako uvijek bila povezana sa loptom, kotrljanjem te čudne okrugle mješine što odskače i tako djeci održava pažnju duže nego bilo koji drugi predmet, pa nije toliko ni važno da li je od plastike, gume ili kože, važno je da se kotrlja i da odskače i to je sasvim dovoljno za nemjerljivu količinu radosti. Još kada bi na noge obuli kopačke, prave, one adidasove, letili bi po terenu kao da smo japanske kamikaze i zbog toga mislim da smo mi kao djeca bili hrabriji nego i čuveni japanski heroji iz Drugog svjetskog rata, jer bi oni žrtvovali život za domovinu, a mi za samo jednu loptu u mreži gola na glavnom terenu Gavrilovića ili Mladosti sa kopačkama na nogama bili bi spremni da “popijemo” najstrašnije batine, a šta je samo jedan gol naspram cijele domovine kakva je Japan…
I upravo u to romantično vrijeme kada su se lopta i nogomet voljeli više od života NK Gavrilović, u kojem sam tada trenirao, dakle prije 35-36 godina, nabavio je nove kopačke za svoje pionire, različitih veličina. Imao sam nekih 13 godina i sve kopačke bile su crne, u to vrijeme gotovo sve  kopačke u svijetu bile su crne, a jedino su se razlikovale po broju čepova (krampona), i znaku proizvođača – Adidas i Puma bili su dominantni,a  tek nakon toga slijedile su sve popularnije Nike…
Zadužen za podijelu novih kopački pionirima bio je domar kluba Drago Mrazovac, koji nas je sve najbolje poznavao, sa nama provodio dosta vremena prije i nakon treninga, tokom cijelog vikenda jer mu se nismo micali sa pomoćnih terena, ali nas je često tjerao i sa glavnog igrališta kada bi ulazili bez njegovog znanja sa željom da postignemo neki od onih antologijskih golova od kojih se vrti u glavi. Čekao sam u svlačionici dugo da dođem na red da dobijem svoje kopačke i nadao se da će one biti Adidas, one crne sa tri bijele linije kakve nose i nogometaši Partizana, kakvima svoje golove postiže i moj tadašnji idol Dragan Mance… Čekajući tako na red ona gomila kutija sa adidasovim znakom sve manja i manja,  a u meni raste nestrpljenje i strah da ću možda dobiti one pume ili najke, koje se meni ne sviđaju toliko i koje ne nosi Mance. I napokon dođem i ja na red.

– Kika, ovo su za tebe, pruži meni čika Drago kutiju na kojoj piše adidas, ali je ona drugačija od ostalih, ona je plave boje sa bijelim linijama.
Otvorim kutiju,a  u njoj kopačke drugačije od ostalih, plave boje sa žutim linijama i 13 čepova. NIšta od ispunjenja sna, nisu crno-bijele kao Dragana Mancea, već plave i žute,a  nemaju ni šest već 13 čepova, odgovara jedino veličina (36), sve ostalo je bilo daleko od mojih želja. I dok sam tako razočarano zurio u plave kopačke Dragan mi tutne još jednu plavu kutiju, a u njoj još jedne plave kopačke koje mogu koristiti za treninge.
Sjedimo na klupama u svlačionici i  isprobavamo kopačke, u kojima ćemo već za nekoliko minuta šutirati loptu i postizati prve golove u meni raste nezadovoljstvo. Pored mene Damir Horvatić krajičkom oka gleda moje plave kopačke sa žutim linijama i ne sluti kakvi su mene jadi našli.
– Super su ti kopačke, najljepše od svih. Imaš originalne kopačke – kaže Damir i ne sluti da me još više rastužuje.
– Ali ja sam želio crmo-bijele kao Dragan Mance,a ne ove plave, progovorio sam o svojoj muci, gotovo šapatom.
– Šuti Kika, dobro si prošao, zamisli da si dobio crveno-bijele, zvali bi te Milko Đurovski, koji je u to vrijeme bio centarfor Crvene zvezde.

O mojoj muci znao je samo Damir koji je bio mlađi od mene samo nekoliko dana.
Nisam tog četvrtka ni slutio da su te plave kopačke sa žutim linijama, koje je Drago Mrazovac dao meni kao svom ljubimcu, željeli skoro svi dječaci u klubu, a dobio sam ih samo ja. I nosio sam ih dugo, mislim dvije ili tri godine, jer sam bio mali, sporo rastao, pa ni noga nije brzo izrastala, tako da su potrajale i da sam u njima odigrao dosta utakmica i veliki broj treninga kojima sam se radovao toliko da su mi ponedjeljak i četvrtak bili najdraži radni dani…
Prošle su godine i godine, plave kopačke otišle su u zaborav, potisnuo sam ih negde u neki udaljeni ugao svog sjećanja, a onda kao grom iz vedrog neba tokom razgovora sa prijateljima iz djetinjstva, a o čemu drugom nego o nogometu, o Mladosti, Gavriloviću, Proleteru, moj prijatelj iz djetinjstva Slobodan Borota – Šiljo sjeti se plavih kopački sa žutim linijama.
– Sjećam se Kika onih tvojih plavih kopački sa žutim linijama koje si samo ti imao u klubu i koje čika Drago nije dao niko da obuče ako tebe slučajno nema na treningu. Svi smo željeli baš te kopačke, a Drago ih je dao baš tebi i niko ih nije smio od njega uzeti jer si bio njegov mezimac.
Bio sam zatečen tom informacijom, potpuno zbunjen. Želio sam biti kao svi ostali, da budem dio tima, a svi oni su imali crne kopačke, želio sam kopačke kao Mance, a dobio sam plave. I dok sam ja želio biti isti kao ostali, svi oni su težili da budu drugačiji, da budu individue za sebe, da se po nečemu odvajaju od drugih, a meni je bilo već dojadilo da budem drugačiji i individua. Nisam imao brata i sestru, jedini sam bio rođen u Titogradu, i već samo te dvije činjenice bile su dovoljne za mene da imam individualnosti i više nego što sam želio.

Za PS portal Stanko Radulović Kika

Njegove priče možete pratiti na blogu :https://stankoradulovickika.blogspot.com/

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here