Legenda o Danu zaljubljenih, odnosno Danu sv. Valentina, zapravo je priča o zabranjenoj ljubavi. Valentin je imao samo 22 godine kada ga je sv. Felicijan zaredio za biskupa 197. godine. Svjedočio je ljubavi između mlade kršćanke i rimskog legionara koji je prihvatio kršćansku vjeroispovijest. Tijekom pripreme za vjenčanje, mladi par se smrtno razbolio a Valentin je blagoslovio njihov brak dok su zajedno iščekivali smrt u bračnoj postelji. Kasnije je tadašnji rimski car Klaudije Gotski zabranio vjenčanja iz straha da njegovi vojnici neće htjeti sudjelovati u borbama, već će htjeti ostajati sa svojim obiteljima. Valentin je vjenčanja obavljao u tajnosti te zbog toga platio odrubljivanjem glave u dobi od 63 godine života.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Valentinovo

Valentinovo se odavno obilježava i u Hrvatskoj, mada se u posljednje vrijeme pojavljuju AntiValentinovo proslave, okružuju nas komentari koji ističu da je Valentinovo besmislica jer treba voljeti svaki dan i slično. A tko zapravo kaže da se ljudi koji vole obilježiti Valentinovo ne vole svaki dan? Valentinovo je Dan zaljubljenih, kao što je primjerice 8. ožujak Međunarodni dan žena. Zar je žena samo žena 8. ožujka? Nije, žena je od kada postoji kao žena, samo se toga datuma obilježava njezin dan. Međunarodni Dan tolerancije je 16. studenoga. Zar se samo toga dana međusobno toleriramo? Moguće je da se ne toleriramo ni tada.

Činjenica je, što više „napredujemo“ u smjeru međusobnog uvažavanja to imamo više negativnih zaključaka vezano za apsolutno sve (kao da smo prokleti negativnošću). Halloween je pogani blagdan, Valentinovo je glupost, uskoro će i Majčin dan biti okarakteriziran kao obično pretjerivanje. Je li to odraz demokracije ili općeg nezadovoljstva svime čime smo okruženi? Neki običaji nisu izvorno hrvatski, ali u ljudima bude osjećaje. Trebamo li ih izbrisati?

Razmišljam koliko su blagoslovljeni oni koji na Dan zaljubljenih mogu izmijeniti poljupce, sitne darove ili cvijeće. Što je s onima koji to ne mogu? Što je s onima koji su iz narodnih običaja prodani u drugu obitelj i silom razdvojeni od onih u koje su dušom zaljubljeni? Što je s onima čije su ljubavi otišle na drugi svijet ili s onima koji se još uvijek međusobno vole ali zbog osobnog ponosa to ne mogu priznati jedno drugome?

Zar je Balašević bio u pravu kada je rekao da su sve prave ljubavi tužne? Nije, tužno je što ne znamo uživati u danima koji su pozitivni, već tražimo razlog da ih izvrnemo naopako. Kao što činimo i u svemu ostalom.

Voljeti je kao i pisati. Praznome papiru dati moć govora.
Žanr nije važan, on samo određuje način izvedbe.
Topao, hladan, pa i stravičan, on govori o voljenju.
A voljeti je dar.

M.L.L.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here