Gluho je doba noći. Noć je Supermjeseca. Čarobnjak na Astrošou već lagano šizi. Očito da nije skupio dovoljan broj poziva. Sad više i ne poziva svoju klijentelu da im pomogne s financijskim, ljubavnim i ostalim teškoćama. Počeo je prijetiti. Upravo je na trećoj aktivaciji i daje posljednju priliku svima koji slušaju da se odmah jave u program; jer ako se ne jave teško njima, ostat će zauvijek prokleti…

Brzo prebacujem kanal. Noćas se ionako nisam kanio baviti astrološkim pitanjima, tom drvenom pseudoznanstvenom disciplinom koja se bavi proučavanjem simboličkog međuutjecaja položaja i kretanja nebeskih tijela na zbivanja na Zemlji. Prije samo par stotina godina ti ljudi, astrolozi, odlučivahu o sudbini Svijeta. O datumu kad je dobro započeti s ratom; o vremenu kad valja zapodjenuti mir. Nije bilo vladara koji se nije oslanjao na njihove savjete. Nije bilo dvora na kojem nisu bili dočekivani sa strahom i poštovanjem. Ali Newton i njegov matematički formuliran zakon gravitacije ubio je svaku mistiku vezanu za kretanje nebeskih tijela. Nekad cijenjen zanat proricanja budućnosti iz kretanja planeta po zvijezdinom svodu sveo se na pružanje utjehe nevoljnicima za šest kuna po minuti, plus PDV.

Ali praznovjerna čovjekova priroda ne mogaše dugo bez proricanja. Pa se Comte i Durkham, sve u želji da uzmognu predskazivati budućnost čovječanstva, domisliše nove pseudoznanosti: sociologije. Nazovinauke koja je trebala predskazati buduća društvena zbivanja. O tome koliko su sociološka predskazanja bila uspješna možete danas i sami svjedočiti. No noćas sam htio razglabati o jednoj, još puno većoj i opasnijoj, prijevari od obmana koje su izvodili Marx, Lenjin, vidoviti Milan ili Alen koji, čini mi se, još uvijek uspješno šarmira nesanicom shrvane udovice u nekom od mnogobrojnih astrošouova po televizijama bivše Jugoslavije. Želio sam čavrljati o povijesti.

Čim se spomene povijest odmah, kao Pavlovljevi psi na zvuk zvonca, počnemo u mislima sliniti onu: “Historia est magistra vitae.“ (Povijest je učiteljica života.) Ta neistinita, besmislena, sintagma navodno je iscjedak mudrosti koje je prosipao Cicero u svom dijeli „O govornku“ (lat. De oratore), a koja u cijelosti glasi: „Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.“ (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.)

No hajde da bar jednom budimo pošteni! Ono što danas učimo u školama kao povijest jest samo i jedno povijest političkih događanja i političkih odnosa u i oko država ili političkih zajednica u kojima su obitavali naši preci. U toj povijesti nema, na primjer, sadržaja vezanih uz razvoj znanstvenih koncepata ili filozofijskih ideja. U toj povijesti nema tema o evoluciju tehničkih i tehnoloških pronalazaka. Posebice ako su isti beskorisni za ratna djelovanja. U toj povijesti, s kojom već stoljećima indoktriniramo djecu, postoji samo podugačak spisak političkih nadnevaka, datuma početaka ratova i krajeva vladavina tirana i nasilnika; ogromni vremenik perverznih događanja koja su se zbivala našim precima. Svjedočanstvo koja takova povijest može ponuditi o proteklim vremenima jednako je valjano kako što je valjano bilo svjedočenje Mate Mišo Kovač na suđenju Premijeru Ivi. Prisjećanje na vlastitu memoriju jednog prošlog trenutka teško da može imati ikakve veze s istinom o tome što se tada uistinu i dogodilo.

Pamćenja prelomljena protokom vremenom mogu se ponekad učiniti stvarnijima i od prave istine. No niti požutjeli papiri na kojima su zapisane laži, niti krivotvoreni artefakti nakon deset, pedeset ili sto godina zbog toga ne postaju činjenice. A učiti, poučavati ili mudrovati o tim lažima kao da su istine nije samo perverzno nego i nemoralno. Prisjećam se kako je moja kćer još u trećem osnovne protestirala što će morti učiti godine kad je Bela IV dijelio bule po Regionu. Obrazlagala je svoj prigovor riječima da je više zanima kako su tada Gradečani bili odijevali, kakovu su obuću nosili Belini vojnici i kako su bili opremljeni konji Tatarskih vojnika. Najdraža i ja, sjećam se, odvraćali smo da je povijest važna i ozbiljna stvar, a ne tamo neki fešnivent (eng. fashion event, modni događaj). Onda, iz pedagoških razloga, nisam smio priznati, ali evo sad i ovdje priznajem: „Da kćeri, s jedva deset godina, ti si bila u pravu! Mama i ja nismo!“. Ponositi se danas da je u svojoj kukavnoj bježaniji ništavni Arpadović nekom domaćinu u Petrinji, Dubici ili Samoboru umjesto novcem platio bezvrijednom poveljom je jednako glupo kao uživati u činjenici da smo njegovim potomcima danas, 20. veljače 2019., u Hrvatskom Državnom Saboru, definitivno izručili sve rafinerije i sav naftni biznis Lijepe Naše.

Nažalost, povijest nikada nikoga nije ničemu dobrom naučila. Dapače. Povijest koju danas nude u školama je zapravo politička oporuka kojom autori povijesnih knjiga, udžbenika i kurikula, odabirom prikladnih im fakata, promiču vlastite verzije Istina budućim naraštajima. I naravno, kao i svaka oporuka tako i ova proizvodi samo jedan učinak: efekt duboke netrpeljivosti među nasljednicima.

Kurikularna reforma, ili bar ono što je od nje preostalo, ponovo, po tko zna koji put, posrće pod teretom povijesnih tema. Zdvojna ministrica pokušava ublažiti štetu. Evo njene zadnje izjave vezane na problematiku povijesnog kurikula:

„Bila sam nezadovoljna prijedlogom koji sam dobila od radne skupine i o tome sam, naravno, obavijestila kolegu. Razlozi su jednostavni. Prije svega, prevelika količina sadržaja. Veća nego dosada. Drugo, relativizacija Holokausta je nešto što narušava međunarodni ugled Hrvatske ukoliko to ne adresiramo kako treba i treće, novi koncepti koji nisu raspravljeni u znanstvenoj i stručnoj javnosti. Nama je najvažnije da taj kurikulum bude unaprijeđen i bolji od postojećeg i da učenici smanje bubanje nepotrebnih činjenica, nego da kurikulum donesemo brzo.“

Ministrica pokušava nemoguće. Pomiriti nepomirljive “znanstvenike” i sukobljene “stručnjake”. Ako bude političke volje neka nova radna skupina možda će kreirati drugačiji kurikulum; ako ne bude političke volje, neće. Jedio logično rješenje koje se nameće je tu, nadohvat ruke, samo ga još nitko ne ima hrabrosti ni izgovoriti, a kamoli provesti. Maknimo povijest iz školskih programa! Jednako kao što smo maknuli druge ideologizirane i ispolitizirane mudrolije kojima smo u prošlosti trovali djecu, zapravo trovali vlastitu budućnost. Znanja o kojima nema općeprihvaćenog suglasja treba jednostavno i nemilosrdno šutnuti iz obveznih kurikularnih sadržaja.

Znam, sad će te me pitati što napraviti sa svim tim silnim povjesničarima. Ništa. Oni će se sami morati pobrinuti za sebe. Kao što su to morali učiniti operateri na telefonskim centralama, kovači, nažigači uličnih svjetiljki, postolari, kolporteri, trgovački putnici i alkemičari. Na primjer: noćni TV program je dosta praznjikav, a astrolozi prokleto dosadni. Povjesničari su trenutno puno kurentnija roba. Pa ako kroz noćni program uspiju svoju alhistoriju pretvoriti u nešto svima korisno i dobro kao što su to alkemičari svojevremeno napravili s alkemijom, stvorili kemiju, možda jednog dana takova historija opet uđe u školske programe. Ako ne, nikom ništa, jedno će vrijeme bauljati noćnim programima a onda zauvijek iščeznuti kao Staljini ili vidoviti Milani.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here