Bura

Autor: Lily Laum

Čitam vijesti. Kažu da orkanska bura koja trenutno puše na ovim prostorima još nikada nije bila tolikog intenziteta.

Neraspoložena sam, tužna, sjetna. Sjedim u malenom studio apartmanu i slušam fijuke koji mi paraju mozak, zvukove na koje nisam naučila i slušala ih do sada samo kao efekte u SF filmovima. Probudilo mi je to neka sjećanja, kao da sam u nekom paralelnom svijetu, ali udarci velikih komada koje vjetar nosi odjekuju u pustim ulicama i trgnu me u stvarnost. To je orkanska bura što pravi štetu po gradu i meni posla kasnije koji neću stići napraviti na vrijeme.

Nije ugodno slušati fijukanje bure i imati osjećaj da će izbaciti prozore i vrata, a kroz svaku poru ubrizgava prašinu pomiješanu sa solju i sve posvuda škripi pod nogama. Kao klizalište se fini sloj prašine rasporedio doslovce svagdje po kući i prašinasta zavjesa se zavlači u pluća svakim udahom.

Kada sam danas prokrstarila četiri etaže ove kuće koju održavam i naprosto sam se smrzla gledajući što me čeka kad se smiri ova vjetrušina koja ne misli stati, neprekidno zapuhujući da bi onda uslijedio udar od preko stotinjak kilometara na sat. Stolica, stolova, veša pune su uske ulice, ali i komada crepova i saksija s cvijećem. Frcalo je na sve strane, čula sam toliko kotrljanja niz kamene stepenice da sam već oguglala na te zvukove koji bude jezu, onu koja te prožme. Ja nisam navikla na njih.

Vrt je ukomiran, nema gotovo ni jednog lista na stablima, ali su zato stjerani u nedostupne kuteve za čistiti. Vise otužno još dva ploda limuna na stablu, jedna palma je pukla i pala preko baldahina, a pokrivač bazena pleše pod naletima bure i samo gledam kako će ga kao jedro podići i odnijeti. Ostale palme se savijaju i jedva drže.

Prozori prepuni osušenih kapljica soli, ne vidiš kroz njih, kao da su pjeskareni, sve grane se savijaju, a užasan fijuk se prolama svakih nekoliko sekundi. Oprezno otvaram škure na drugim prozorima kako bih sagledala situaciju u svim dijelovima vrta, jer van izaći još ne smijem pa čekam smiraj od nekoliko minuta. Bura nosi sve pred sobom.

Gledam krevete prepune prašine i zrnaca smeća, potom tepihe. Svaki moj korak škripi zbog smeća i komadića svih veličina koji su nadignuti i kroz zrak izmiješani sa solju. Vidim samo jedno – dugo neću ostaviti usisavač iz ruku, a onda me čeka i pranje svih površina koje će trajati cijelu vječnost. Sol je abrazivna i ne smije u doticaj s vodom, ostavlja tragove. Brojim prozore kao smrtne neprijatelje mojih ruku, na svakoj etaži 24 i tako 4 puta.

Povukla sam se u svoje malene odaje i slušam fijuke, na smjenu je osjećaj hladnoće i vrućine. Ako poželim otvoriti i prozračiti prostoriju, to znači da će gomila smeća u hipu uletjeti u nju, a kod naleta bure ne možeš otvoriti a ni zatvoriti vrata, treba uhvatiti pogodan moment.

Surfam i gledam slike u ostalim dijelovima pogođenim burom. Sleđena sam viđenim, posebno čvrsta u odluci: nema van do daljnjega! Zar mi treba izazivati i zazivati “vraga”, sve može i mora pričekati.

…još jedna “fijukava” noć s treptajima žarulje…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here