Hrvatska, na radost svih njenih građana, ima jedan prevažan zakon koji se običava nazivati zakonom o navijačima, ali se u stvari zove „Zakon o sprečavanju nerada na športskim natjecanjima“. Zakon u svemu sadrži 43 razborite i pomno sastavljene odredbe. Istina par njih je brisano zbog ne tako briljantne formulacije, ali zato ostatak predstavlja nadasve inteligentno zakonsko rješenje iz kojeg je u potpunosti razvidna mudrost hrvatskih zakonodavaca i objektivnost hrvatskog pravosuđa; uopće. Posebno me se doimlje dalekovidni članak 24/1 koji kaže: „Gledatelj se, za vrijeme dolaska na športsko natjecanje, tijekom športskog natjecanja i nakon odlaska sa športskog natjecanja, ne smije protupravno ponašati.“ Kako se gledatelj, tj. navijač, smije ponašati prije odlaska i dva sata poslije povratka sa sportskog natjecanje lukavi zakon ne propisuje! Daju se samo naslutiti nebrojene mogućnost „kreativnog tumačenja“. Sagledivo je da se od navijača, za razliku od ostalih, običnih, građana, ne zahtijeva slijepo pridržavanje zakona; onakvo pridržavanje kakovo pijanci prakticiraju na plotovima.

Recimo: danas ste baš nešto ljuti na partnera ili ljubavnika, ili ljubavnicu; svejedno. Ništa takova što se ne bi dalo riješiti s par šamara i lupanjem glave o sanitarije. Ipak, ostanite hladne glave; poslušajte svog advokata i suzdržite se na tren, zapravo na dva sata nakon posljednjeg zvižduka sportskog arbitra. Obucite kockasti navijački dres, ili još bolje, nikad ga nemojte ni skidati, i tek tada krenite u akciju. Ako vas je baš partnerica jako naljutila pa će valjati posao dovršiti i s par udaraca nogom obvezno obujte kopačke. Nema suca u RH koji vam neće povjerovati da ste vi istinski sportaš koji se samo malo zanio u žaru sportske euforije. Iako ni kazne za obiteljsko i ino nasilje nisu prevelike, navijački dres će vam osigurati da se „izvučete“ kod prekršajnog suca sa zabranom posjeta sportskim natjecanjima druge županijske ženske nogometne lige na idućih šest mjeseci; do najviše godinu dana, ako mu se baš ne učinite simpatičnim.

Jednako tako je dobro kod kupovine novog auta više srednje klase ili jahte, bilo koje klase, pored kasko osiguranja odmah kupiti i veliki komplet crveno-bijelo-kvadratičastih reprezentativnih dresova HNSa. Obvezno ih odjenite prije nogo krenete u avanturu gaženja pješaka ili mrskih vam talijanskih turista na jeftinim jedrilicama koji se baškare baš kao da su u talijanskoj Istri ili Dalmaciji. Kao navijaču-domoljubu skoro pa vam nitko ništa ne može. Ako ipak naletite na nepotkupljiva suca, maksimalnu zapriječenu kaznu od 30 dana zatvora lako ćete moći zamijeniti za novčanu koja ne smije, za istinske navijače, biti veća od 15.000,00 kuna. U tom slučaju ne zaboravite napomenuti svom lojeru da za vas zatraži olakotne okolnosti jer utakmice uvijek gledate iz VIP loža. Postoje i pametniji načini da se potroši koja tisuća kuna od one da je uplatite u proračun RH. Na primjer na bengalke ili šalove vezene U domoljubnom stilu.

Evo i najfriškije neprovjerene informacije iz PU Međimurske govore da su u „škrinji“, pored trupla pronađeni i krvavi navijački dresovi i palice. Sestrice se, navodno, nisu mogle usuglasiti kako tipovati listić sportske kladionice. Te daleke godine, s početka tisućljeća, igrala se završnica 3. međimurske lige između NK Dinama iz Gornjeg Carevca i NK Hajduka iz Carevca Donjeg. Kako utakmica nije bila unaprijed dogovorena razvila se oko toga velika drama. Kako bilo da bilo, evidentno je da je u tim događanjima nastupila smrt jedne osobe. Što Zakon propisuje u tom slučaju? Članak 34a/1 kaže ovako: „Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt neke osobe, počinitelj će se kazniti za samo sudjelovanje kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“ Pet godina! Pet godina je zapravo puno. Ima li zastare? Inače savršen „Zakon o sprečavanju nerada na športskim natjecanjima“ nigdje ne spominje zastaru. Morat će se neki fiškal dobro namučiti dokazujući sve olakotne okolnosti. Ne znam!

A kad nešto ne znam to me nekako uznemiri. A uznemirenost se najbolje liječi nečim za smirenje. Emisija „Mir i dobro“ HRT ruši sve kanone hrvatskih medija koji obožavaju slikati crno i pričati o ružnom; bijedi, nesreći i nepravdi. Mir i dobro obično govori o lijepim i umirujućim stvarima iz pastoralna života. Decentno obučena Doris najavljuje prvu temu. Završen je trodnevni sastanak pape s biskupima, predsjedavajućima biskupskih konferencija, na temu zaštite maloljetnika u Crkvi. Čuju se velike riječi. Odgovornost, nulta tolerancija, akcijski plan, učinkovite mjere, provedba smjernica, konkretna dijela. Konkretnost se kao očituje u tome što je svakoj seansi u protekla tri dana prethodilo potresno svjedočanstvo spolno zlostavljanih. Svi prisutni u dvorani vidljivo ganuti. Nepomični; u jednom kadru. Dirnuti valjda kazivanjima žrtava sjede pognute glave i sklopljenih očiju. Zabrinuti ili zamišljeni! Ili drijemaju. Sve neobično podsjeća na skupove Kosoričina HDZ-a kad se utvrđivala nulta tolerancija za koruptivne radnje.

Nakon euharistije Papa je održao završni govor. Govori o spolnom zlostavljanja djece kao svjetskom problemu, ne samo u Crkvi već i izvan nje. Da mu je malo manje vješt tajnik pisao govor na prvu bih pomislio da pokušava relativizirati Zlo koje su neki svećenici činili ili prikrivali desetljećima. Papa se obrušava na pornografiju i seksualni turizam. Zaziva sve da mu se pridruže u toj borbi, vjernike i nevjernike; crkvene dostojnike i civilne vlasti. Sada sam sasvim siguran. Papa priznaje zločine, posipa se pepelom, ali istovremeno perfidno relativizira u stilu: „Svi smo mi grješnici“. Miješa uzroke i posljedice, žrtve i krivce, i svima propisuje samo jedan jedini lijek: zajedničku molitvu! Ne podcjenjujem ja snagu molitve, dapače, ali papa nije Toto Cutugno da svjetske probleme rješava zajedništvom. Pjesmom. Papa bi trebao biti vrhunski autoritet za etička pitanja i odnose u Crkvi, a i šire. Osoba koji razlikuje dobro od zla. Autoritet koji je u stanju boriti se s porocima u svećeničkim redovima istom onom žestinom s kojom se bori s porocima vlastite pastve.

Naposljetku niti problem nije nov. Preko frtalj stoljeća je prošlo otkad je Sinead O’Connor 3. listopada 1992. u emisiji televizijske kuće NBC, Subotom uvečer uživo (Saturday Night Live) prozvala Papu Ivana Pavla II., poderavši mu sliku na kraju akapela (a cappella) izvedbe pjesme Boba Marleya, War (Rat). Bio je to događaj koji je skandalizirao svjetsku javnost i čin koji je mlada kantautorica poslije skupo platila sveopćom marginalizacijom. U tih četvrt stoljeća puno se toga moglo učiniti da se zaustavi svećeničko nasilje nad djecom, ali nije se došlo dalje od potkupljivanja zlostavljanih za šutnju; dalje od zataškavanja i minoriziranja zla koje su predatori u haljama i dalje nastavili nesmetano provodili.

Sveti Ivan Pavao II o tom se usudio progovoriti tek pred kraj pontifikata. O tom zlu Papa Benedikt XVI. govorio je tek u prenesenom značenju. Riječima:
Gospodine, tvoja Crkva često izgleda kao lađa koja tone, pušta vodu na sve strane. I na tvojoj njivi vidimo više kukolja nego žita. Plaši nas tako uprljano lice i odjeća tvoje Crkve. Ali mi je sami prljamo. Mi te izdajemo, poslije svih naših velikih riječi i velikih gesta. Smiluj se svojoj Crkvi!
Najposlije je shrvan i onemoćao odabrao odreknuće od pontifikata.

Papa Franjo obilazi oko tog problema, kao mačak oko vruće kaše, evo već šestu godinu. Jučerašnje (24. veljače 2019.) naoko skrušeno priznavanje krivnje i pozivanje na zajedničku borbu nažalost neće biti dovoljno da se Zlo u Crkvi zaustavi, a vjerojatno niti da se zaustavi daljnja stigmatizacija cjelokupne Katoličke Crkve zbog grijeha s kojim se odbija suočiti. Skrivanje Nečastivog iza kanonskog prava i ispovjedne tajne može se učiniti vjerodostojnim samo onima koji vjeruju u zakon o navijačima ili slične zakone kojima mudrijaši pokušavaju skrivati vlastite nepodopštine. Kardinalski vapaji da žrtve ne smiju tražiti zadovoljštinu kroz osvetu je himbeno izvrtanje stanja stvari. Sa Zlom nema kompromisa. Borba protiv Zla je obveza svakog tko vjeruje u Njega. Ne može se sjediti na dva stolca i s figom u džepu i čekat ishod borbe Dobra i Zla. Svi, od običnog vjernika do Petrova namjesnika, moraju u toj borbi iskreno sudjelovati.

Molit ću se i ja za papu Franju da smogne odlučnosti razlučiti pravoga Boga od pravoga Boga, jer nastavi li ovako licemjerno kao do sada bilo bi bolje da i sam posegne za odreknućem. Laviranje izjavama i glumatanje liberalizma možda će zavesti pokojeg nevjernika ili atesta, ali svakom istinskom vjerniku jasno je da je Nečastivi koji od oduvijek tu među nama sada zasjeo i na visoke položaje Rimske kurije zajedno s onima koji nas od njega obećaše svetim sakramentom braniti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here