Autor: Marjan Gašljević

Tko od nas nešto starijih ne zna pjesmu „Zbog tebe“ autora Josipa Ivankovića što u izvedbi „Zlatnih dukata“ što Merime Njegomir. Ako i ne znamo sve riječi pjesme svakako znamo refren „a duša boli, a duša boli“ kojeg bi obično tulili negdje pred jutro poslije oho-ho popijenog. Neki bi pustili suzu sjetivši se neke ljubavi nekad željene nikad ispunjene, neki bi skršili čašu o pod, a neki i cijelu bocu sebi ili bližnjemu o glavu a neki bi, bome, samo klonuli glavom na stol razgrnuvši ono što je na stolu ostalo.
Sutradan bi nas sve, uglavnom, boljela glava umjesto duše, nekog zbog popijenog, nekog zbog potrošenog a nekog i zbog vozačke koju mu, usput, uzeše plavci.
Uglavnom smo, dakle, do sada duševne boli spominjali u pjesmama zavijajući o nesretnim ljubavima, a o onim pravim bolestima duše nije se govorilo niti u najtamnijim kutcima s najbližima u obitelji.
Toliko, otprilike, o dosadašnjim saznanjima o duševnim bolima. A što je, u stvari, duša i postoji li uopće puno mudrije glave od ove moje blentare nikada se nisu očitovale s pouzdanim dokazima. Sve se svodilo samo na slutnje.
Za razliku od duše novac je itekako egzaktna, dokaziva i voljena stvar. A da novac i bol često idu skupa, u svom ranijem neznanju o duševnim bolima, iskusio sam kad se bol itekako isplati.
Naime, prije nekih dvadesetak godina u Poduzeću mi je naglo krenulo ozljeđivanje putujućeg svijeta. Netko je prokljuvio zakonsku odredbu da je silaženje sa stepenice javnog vozila ako je od podloge razlika veća od 33 centimetra rizično, a rizik eventualne ozljede pada na teret prijevoznika. Odjednom su se putnici počeli naglo ozljeđivati uglavnom istegnućem ligamenata skočnog zgloba i iščašenjem. Krenule su tužbe i traženje naknade od prevoznika. Dovoljna je bila samo potvrda od liječnika da je nastala ozljeda i, eventualno, svjedok da je ozlijeđeni ozlijedu doživio rizičnim silaskom. Na ročišta je dolazio jedan pravnik iz sjedišta firme. Lik, sam po sebi, mogao bi komotno biti predmet neke priče strave i užasa. Ujutro bi dolazio relativno normalan s obaveznim ogromnim kišobranom, javio mi se da ide na ročište, te odbauljao u svom sivom baloneru kojeg nije skidao niti na plus 40. Taj nesretni baloner mi je i danas stresna opsesija i nikako da mi nestanu slike kada je jednom prilikom iz džepova vadio i jeo šampite. Naravno, po povratku s ročišta.
S ročišta je išao uvjek jedva održavajući ravnotežu jer su „nešto popili i poijeli s strankama“ obzirom da je ročište završeno u prvom sazivu nagodbom. Da ne duljim. Svaka tužba bi na prvom ročištu završavala nagodbom u kojoj bi oštećenik dobivao 20 tisuća kuna za uganuće. Jedući šampite iz džepa balonera pravni zastupnik moje firme mi je tako objasnio da 4 soma ide njemu, 4 liječniku, a 4 odvjetniku tuženika i svi sretni i zadovoljni a stranka još na kraju plati ručak i pijaču i to je to. Svi sretni i zadovoljni, a velika državna firma i tako neće niti osjetiti 20 tisuća kuna za razliku od njega kojemu je 4 soma puno jer mu je plaća nešto veća od te sume. I tako dok ide, ide. I išlo je neko vrijeme dok nije netko zavidan prokljuvio.
I sve tako ide dok ide. Eto, u novije vrijeme postala je prava pošast duševnih boli u Hrvatskoj. Izgleda da tu znanstveno nedokazanu dušu u Hrvatskoj imaju samo oni koji imaju para. Valjda se duša drži hrpe novca jer, kako vidim, za duševne boli tuže samo oni koji su „puni ko brod“. Da li je itko vidio neku sirotinju da je nekog tužila za duševne boli?
Recimo da je neki penzić koji kopa po kontejneru da se prehrani poslije oho-ho godina radnog staža tužio premijera ili, bar resornog ministra što je razjebao mirovinski fond pa sada prosječni penzić ne može preživjeti od prosječne radničke mirovine za razliku od nekih drugih, recimo, povlaštenih umirovljenika. Naravno da bi izgubio sud jer od kuda njemu pravo da ima dušu. Jer da ima dušu ne bi kopao po kotejneru. I tako u krug.
I kada bi, isti taj penzić, kojim slučajem nahuškan od nekog nepoćudnog lika, kao recimo ja, tužio, premijer, predsjednik, resorni ministar bi došao na sud, pogladio ga po glavi rekavši: „Dušo moja, zar Ti?“ Ovaj bi se rastopio, povukao tužbu i, naravno, opet glasao za njega.
I onda ako slučajno netko od te obične raje i ima dušu ona mu, jednostavno, ne treba. Teret mu je, čak. Kažem, da je ima samo bi ga, vjerojatno, boljela. Boljela bi ga kada pogleda kako hrvatska mladost bježi iz Domovine ne samo radi kruha već više zbog ovi bezdušnih s previše preosjetljivim dušama. Boljela bi ga kad pogleda tisuće radnika koji ne primaju plaće upravo zbog tih državnih bezdušnika. Boljela bi ga zbog djece koja umiru jer neki tamo jebeni Pravilnik ne dozvoljava da u malom gradu hitna ambulanta ima analizator. Boljela bi ga kada nakon mukotrpnog studiranja na nekom hrvatskom studiju posao dobije lik s diplomom iz neke vukojebine u susjednoj zemlji samo za to jer ima „barba Luku“. Boljelo bi ga kada dokazani pljačkaši držanih sredstava i dobara budu prikazivani kao uzoriti građani. Boljale bi ga kada Predsjednica odbija razgovor s pretučenom Marom kuneći se u empatiju prema ženama i slabijima pjevajući s njezinim mužem možda i „ a duša boli, a duša boli“. Boljela bi ga kada mu susjeda koji niti nema TV aparat izbacuju iz stana zbog nekoliko neplaćenih TV pretplata. Boljela bi ga kada vidi psa kojem je zabranjeno lajati i slavonskog tamburaša koji ne smije pjevati bećarac. Boljelo bi ga kada bi imao s čim platiti ulazincu na Plitvice pa vidio usranu vodu prelijepih jezera i slapova u koju su oni s dušom ispustili svoju septičku iz apartmana koje sagradiše zamalo na sedrama. Itd….
I onda gledam te likove koji se tuže za duševne boli. Jednog boli 150 tisuća, drugog 40, trećeg 100.
Radujem se jedino tome što mene boli samo da li ću imati dovoljno za režije za naredni mjesec, a pomenutim duševnim bolesnicima, jel se tako zovu ti s bolnom dušom, neka je sretno i uspješno sudovanje i prestanak boli naplatom utuženog.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here