Toni vježba ali Božidar to duže radi

Autor:Miroslav Šantek Cobra

Toni

Sredinom siječnja epidemija gripe u Hrvatskoj je bila na vrhuncu i tim povodom novinari  N1 televizije su na zagrebačkom Cvjetnom trgu radili anketu s prolaznicima o toj temi kad je u kadar uletio stariji gospodin koji će nakon svoje izjave:Ne postoji gripa, zlato moje. Imam 82 godine, nikad bolestan, nikad kod doktora. To zapamtite svi. Sramota, penzioneri su uništili zdravstvo. Boli me ruka, boli me noga, sve me boli… Vježbaj, p**** ti materina!  – postati prava medijska zvijezda. On je sad već svima poznati Toni i trenutno “iskače iz paštete”.

Lijepo je vidjeti da u zemlji kako statistički podaci pokazuju s puno pretilih ljudi koji žive sjedilačkim načinom života postoje oni koji su vrlo pokretni i s vrlo mladalačkom energijom za svoju starosnu dob. Imati osamdeset godina i biti zdrav, samostalno se kretati, plesati – -živjeti sasvim normalno je dobitak na životnom lotu. I mi smo susreli jednog gospodina, još starijeg i puno pristojnijeg od Tonija.

Božidar Pintarić iz Siska grada

Iz startnog pištolja opalio je hitac u nebo iznad sisačkog Perivoja Viktorovac kojim je označio početak utrke zaljubljenih parova nazvane “Uzdihovac” u čast Valentinova. Vrlo pokretan, vrlo brz i s puno energije, svatko bi se prevario oko pogađanja njegove životne dobi. Gospodin Božidar ima visokih 85 godina života i već se punih 70 godina bavi sportom neprekidno. On je međunarodni atletski sudac, a kao vrlo mlad sa 15 godina su ga već u sisačkom Gimnastičkom društvu Partizan proglasili “prednjakom”zbog njegovog talenta i upornosti, a tih godina, kaže, se jako puno ljudi bavilo atletikom i svim vrstama sporta.Logično je bilo da postane profesor tjelesnog odgoja i tu dužnost je obavljao u sisačkoj Gimnaziji, a poslije toga je radio na rekreaciji u INA rafineriji i tu dočekao mirovinu.Danas je u zboru atletskih sudaca i u upravi Atletskog kluba Sisak.

Kaže da nije zadovoljan današnjim sportom u Sisku i Hrvatskoj, a smeta ga što se djeci i mladeži naplaćuju članarine u klubovima i društvima jer ima puno djece čiji roditelji nemaju novaca i Božidar vjeruje da se u takvoj djeci kriju veliki sportski talenti koji nikad neće dobiti priliku. Kaže da bi se takve stvari trebale sufinnacirati od lokalne do državne razine i da bi to trebalo promijeniti u Zakonu o sportu. Smatra i da je premalo tjelesnog odgoja u školama, a to je ključ svega. Škole bi trebale biti temelj pripreme budućih sportaša koji će ući u sportske klubove. Dok je bilo zanosa pedesetih i šezdesetih godina to ej bilo zlatno doba sisačkog sporta.

Dok smo razgovarali, prvi trkači su se vratili s trke, a Božidar je krenuo za njima.

Onako, kao dečko.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here