U kolovozu 2018. godine objavio sam članak koji govori o fizičkom obračunu dvije mlade djevojke na petrinjskoj tržnici. Tada su najveće teme bile koncert Bajage i organizacija obilježavanja ojkača u Petrinji. Objavljeni tekst govorio je o većoj važnosti glede fizičkog sukoba djevojaka naspram Bajage i spomenutih ojkača. Dakle, stavio sam budućnost ispred prošlosti, htjedoh ukazati na mladost koja jest budućnost Petrinje i Hrvatske.

Naravno, u tih dvadesetak rečenica, 15% čitatelja je objavu sebi protumačilo na drugačiji način. Komentari su bili prokleto zanimljivi, od prijedloga za osobnu medicinsku terapiju do toga da sam zapravo jugonostalgičar. Iskreno, uvrijedile su me takve izjave. Ponovno sam pročitao svoj tekst i nigdje nisam pronašao razloga za neslaganjem; naravno subjektivno mišljenje nije stav ostalih, što apsolutno poštujem. Kritika je uvijek dobrodošla, međutim način kritiziranja je nešto sasvim drugo. On je odraz kulture.

Ojkače su u međuvremenu otkazane, strasti su se smirile, a Bajaga će ipak svirati u Hrvatskoj i to već sutra u Areni Zagreb. Nisam primijetio tenzije po medijima glede toga. Kako je moguće? Prije nekoliko mjeseci su društvene mreže bile ugrijane do usijanja, a danas ništa.
Kada sam rekao da Bajaga nije važnija vijest od vršnjačkog nasilja, odjednom sam postao ono što nisam. Ipak, čistokrvni sam Petrinjac, Hrvat, rođen sam 1978. godine i imao sam 12 godina kada je počeo Domovinski rat. Nisam otišao u Irsku ili drugdje, nemam povlastice, radim i borim se za egzistenciju svoje obitelji u mutnoj kaljuži političke podobnosti. Nisam sudac drugima, ne mrzim ali se sjećam, znam tko je uništio moje djetinjstvo, moju obitelj i zdravlje mojega oca i ujaka koji poput mnogih Petrinjaca žive u raljama PTSP-a. Znam tko je mučio, silovao i ubijao moj narod.
Najveći Hrvati su očito rođeni nakon 1995. godine. Danas oni dijele pravdu na društvenim mrežama i na ulicama, moguće ne pročitavši niti jednu povijesnu knjigu, ili još gore – pročitavši samo jednu. Opet, znamo od kuda kreće odgoj.

Nakon objavljenog članka obećah sebi da je tema mrtva, jer sam osjetio da nemam kome pisati o problemima unutar zajednice, međutim ipak ne mogu šutjeti. Ne mogu jer me boli gledati u što se društvo pretvara, boli me jer su moji bliski prijatelji morali napustiti domovinu kako bi preživjeli, boli me dok gledam vijesti svakoga dana i upijam sirove podsmjehe premijera i društva mu, boli me što se djeca bacaju s balkona, premlaćuju djevojke, probadaju majke, siluju djeca, boli me što smo toliko nezreli i depresivni.

Bojim se da je problem puno dublji od prikazane površine. Izgubili smo apsolutno sve vrijednosti. Činjenica je da društvo zatvara oči, a razlozi su također jasni. Socijalna osviještenost je na posljednjim granama stabla ljudskosti, nezainteresiranost za humanost proizlazi iz lošeg vodstva društva, općenito. Svjesnost u probleme jest prisutna, međutim sve se svodi na poraz evolucije. Današnje društvo je jednako onome iz Srednjeg vijeka. Narod su kmetovi, vladari donose zakone koji pogoduju njihovom bogaćenju, politika je mafija s legalnim zaposlenjem i zato se zatvaraju oči. Strah. Pravosuđe radi po zakonima koje donose podobni, ugroženi se nemaju kome obratiti, institucije ih odbijaju, također iz straha da ne ostanu bez plaća u tankoj mreži bezumlja. Neuređeno društvo predvode podobni, ne stručni, svugdje, ne samo u Hrvatskoj, stoga se jedino možemo nadati krahu čovječanstva koje se slama pod trulim temeljima drvne građe idiotizma.

Svjedočimo dijaboličnim aktima, krhkom stupnju razvoja u kojemu bi naša djeca trebala postati pijuni pogrešne reforme društva. Ministarstvo obrazovanja nije sposobno odabrati lektiru, o zdravstvu da i ne govorim. Busamo se u prsa nacionalnošću misleći da je taj osobni ponos zapravo rješenje za budućnost. E, pa nije.

Ne mogu i neću šutjeti. Preporučite mi terapiju, slomite mi kosti na cesti, ali šutjeti definitivno neću. Smrt je ionako oslobođenje, ujedno i depresivni simbol utamničenog društva. Razmislite, nasilje postaje sloboda umno siromašnih dok dišemo u 21. stoljeću. Nasilje je odraz umne slabosti, ništa drugo.

Ima li smisla u cijeloj priči? Nema. Kao niti u nasilju. Osuđujemo se, komentiramo se, ne promišljamo i nismo konstruktivni.

Smisao života je obješena lutka na kukama bolesnih mesara, a krvi nikada dovoljno.

M.L.L.
Foto: YouTube screenshot

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here