Razgovor s Mirom Ungarom

Autor: Maja Šiprak

Prije nešto više od godinu dana u samom centru Zagreba, u Cesarčevoj na broju 2, svoja vrata je otvorio Jazz & Cabaret club Kontesa.
Cabaret…
Mene ta riječ asocira na Pariz i odmah vidim noćna svjetla na Champs-Élysées, odzvanjaju štikle po kamenim kockama ulica Montmartrea, odnekud dopire zvuk harmonike… I gle tu je Toulouse-Lautrec, sjedi za stolom u Moulin Rougeu i crta La Goulue koja pleše Kan-Kan, dok Picasso za šankom Au Lapin Aguile ispija čašu vina, a Édith Piaf pjeva svoju Hymne à l’amour na pozornici Lidoa.
Kada se u Zagrebu otvorio Jazz & Cabaret club Kontesa, ja jednostavno nisam mogla odoljeti da ne zavirim unutra i oduševljena viđenim (doživljenim) vratila se po još. Zaslugu za to svakako ima voditelj kluba Miro Ungar – građanin svijeta, svestrani umjetnik međunarodne karijere koji pjeva na šest jezika i čovjek kojeg je teško ukalupiti u bilo kakav okvir vremena, prostora ili godina. Upravo njegov angažman u Kontesi bio je povod za razgovor na koji se ovaj šarmantni, vitalni gospodin rado odazvao.

Maja: Pričajte mi o Parizu, vašem međunarodnom angažmanu.

Miro Ungar: U Pariz sam stigao u jesen 1965., par dana nakon što sam završio služenje vojnog roka, i priključio se supruzi Terezi i dvogodišnjem sinu Alanu koji su stigli 6 mjeseci ranije. Počeo sam učiti francuski, a već krajem 1966. počeo sam nastupati u pariškim restoranima i cabaretima.
Ja sam 1967. napravio dvije demo snimke na francuskom i ponudio ih diskografskoj kući Barclay koja mi je dala ugovor za snimanje ploče. Uvjet je bio da uzmem pseudonim Tim Twinkleberry, jer su smatrali da moj način pjevanja i akcent imaju anglosaksonski prizvuk i da ću tako biti interesantniji tržištvu. U jesen 1968. izdali smo prvu single ploču (45 okretaja) s mojim hrvatskim hitom „Noćas si lijepa, ljubavi“ („Ce soir pour la premiere fois“), a par mjeseci kasnije drugu ploču pod nazivom „Je suis amoreux de la vie“ (hrv. verzija „Ljubi me“). S tim pjesmama me je Barclay poslao kao njihovog predstavnika na najveći europski sajam diskografije MIDEM u Cannesu. Bio je to dobar početak moje francuske karijere, počeli su nastupi na koncertima velikih francuskih zvijezda, kao npr. Claude Francois, Alain Barriere, Adamo i drugih. Pariz je postao moje primarno boravište do lipnja 1974. Do tada sam snimio još 4 singlice od kojih su „Anangaranga“ i „Goodbye America“ imale najveći uspjeh.
Ipak je duet ploča sa Terezom „Ni l’un, ni l’une“ bila najviše zapažena, kao i nastup s tom pjesmom na vrlo gledanom TV Showu.
A 1970. sam u Bernu (Švicarska) nastupio sa Terezom i Ljupkom Dimitrovskom na „Coupe de Europe Musicale“, i kao ekipa, između 10 nacija osvojili smo prvo mjesto.
Slijedeće (1971.) godine nastupio sam kao Tim Twinkleberry na velikom međunarodnom festivalu u Čileu (Vina del Mar) i osvojio prvo mjesto s pjesmom „Svatko mora imat’ nekog“ Nikice Kalogjere.
U lipnju 1973. nastupio sam na međunarodnom festivalu „Zlatni Orfej“ u Bugarskoj na kojem sam za interpretaciju svjetskog hita „The bridge over troubled water“ osovojio drugu nagradu.

Maja: Kako ste počeli pjevati u kvartetu 4M?

Miro Ungar: Kvartet 4M nastao je kao posljedica mog zaljubljivanja u višeglasno pjevanje u ono doba vrlo popularnih vokalnih kvarteta „The 4 Aces“, „The 4 Lads“ i „The 4 Freshmen“.
Kako Internet nije postojao, jedini način slušanja te glazbe bio je nekako nabaviti gramofonske ploče koje smo uvijek, ipak, uspjeli nabaviti.
Ivicu Krajača (Mali), s kojim sam se u listopadu 1956. natjecao na Prvom pljesku u Glazbenom Zavodu, zarazio sam s tim kvartetima. Povukli smo još dvojicu prijatelja, od kojih je Branko Marušić (Medo) išao sa Krajačem u razred, a Željko Ružić (Muki) je bio naš prijatelj iz plivačkog kluba.
Prvi nastup imali smo 26.11.1956. na plesnjaku u Glazbenom Zavodu i od prve osvojili simpatije naših vršnjaka. Nakon toga smo u prosincu nastupili na Prvom pljesku u Varieteu (današnje kazalište Kerempuh), preko noći postali smo „priča grada“ i dobili jednomjesečni angažman u Varieteu. Kvartet smo nazvali po početnim slovima naših imena i nadimaka – Miro, Medo, Muki, Mali.
Već u kolovozu 1957. krenuli smo na prvu jednomjesečnu turneju u Bugarsku. U ljeto 1958. dobili smo dvomjesečni angažman u Beču, u Cabaretu „Casanova“ i počeli nastupati na zagrebačkoj televiziji. U siječnju 1959. uspjeli smo se izvući iz Jugoslavije i dobili angažman u klubovima američkih vojnih baza u Njemačkoj. Ostali smo bez prekida pune dvije godine po Europi i ispekli zanat.
U veljači 1961. održali smo veliki povratnički koncert u Studentskom centru. Tada su počei naši mnogobrojni nastupi na TV i započela velika popularnost u cijeloj Jugoslaviji.

Maja: Pišete tekstove za šansone?

Miro Ungar: Napisao sam tekst nedavno i nastupio na Chansonfestu pjesme „Osvojili smo mjesto u vječnosti“ i „Kako je lijepo stariti s tobom“ Tonija Eterovića.

Maja: Odakle ideja za pokretanje Cabareta u gradu Zagrebu?

Miro Ungar: Ideju za otvaranje Cabareta imao je gradonačelnik Milan Bandić. On mi je povjerio vođenje i produkciju Cabareta nakon što je vidio moj show na obljetničkom koncertu u Kazalištu Komedija u travnju 2017. godine.
Premijeru sam spremio za prosinac 2017. kada se Jazz & Cabaret club Kontesa i otvorio.
Show je dobio naziv „Idemo na Broadway“ jer vezan uz songove iz slavnih brodvejskih mjuzikla, a u njemu sudjeluje 15 izvođača, među kojima su plesači, pjevači, artisti, stand up komičar i imitator.
U prosincu 2018. pripremio sam novi show pod nazivom „Cabaret à la Zagreb“, pa sada svake subote naizmjence izvodimo ta dva showa pred punim gledalištem. Pokazalo se je da je Zagrebu bio potreban takav klub i zabava koju on pruža.
Budući da je prostor lijepo i funkcionalno uređen, sa stolovima za kojima se konzumira piće, posjetitelji se mogu opustiti i uživati u glazbi, plesu i humoru.

Hvala na razgovoru.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here