Djed šumom, baba autoputom

Autor: Marjan Gašljević

Predsjednica nam se, eto, namaškarala za Riječki karneval pa, valjda, još u karnevalskoj euforiji izjavila da bi minimalna plaća u Hrvatskoj trebala biti 7 500 kuna jer „tko može živjeti s 3 tisuće kuna“. S brojkama se, obično, posebno kada ne idu vladajućima u prilog, bave novinari, a i najrevniji statističari ih lagano zaobilaze. Da je samo malo zirnula u brojke vidjela bi da u Hrvatskoj koju je ona obećala pretvoriti u El Dorado s puno manje od 3 tisuće kuna živi preko 824 tisuće umirovljenika. Da živi i gotovo četrdesetak tisuća radnika koji ne primaju plaću ili je ne primaju redovito. Da sedamdesetak tisuća radnika živi mrvu ispod ili mrvu iznad tog iznosa. I žive. Možda se i maškaraju ali nemaju prilike reći kako žive i kako taj njihov život izgleda. Summa sumarum ta brojka je četvrtina stanovništva Hrvatske, a još četvrtina živi blizu tog praga.
Da maškare nisu nemilosrdne samo prema Predsjednici iskusio je i sabornik Milorad Pupovac kojeg su Kaštelani spalili kao njihova ovogodišnjeg Pusta kojeg su izabrali za najkrivijeg krivca među velikim brojem kandidata za sve nedaće koje su im se desile prošle godine. Pupovcu to nešto i nije bilo milo pa ih je proglasio „nesretnim ljudima“ a taj pridjev nekako mi je zazvučao prema negativnom kontekstu nesreće kao ljudske mane, a ne stanja. Ljudi su, izabravši njegov lik (i djelo) za ovogodišnjeg Pusta, vjerojatno zbiljski nesretni, a ta im nesreća, na prvu, ne proizilazi u cjelosti iz samog Pupovčeva lika već, izgleda, najviše iz cjelokupne politike kojoj je jedan od ključnih dionika upravo on.
Vladavina maškara završava. Maske će ludovati još sutra da bi se u srijedu popepelili pa krenuli u korizmeno vrijeme, vrijeme pokore s nadom oprosta uz zaborav da oprost dolazi samo ako si i sam pripravan opraštati.
Da li, međutim, može samo tako oprostiti najmanje 1243 novinara tužena za različite „duševne boli“ i iznošenje i istinitih zgoda koje su vinovnicima nanjele „sramotu“ i „narušile ugled“. Tužitelji su izračunali koliki će novčani iznos biti dovoljan da im boli zacjele, a da li će taj iznos ugasiti neki mali, lokalni medij i koliko će poslije toga gladnih usta ostati uopće nije bitno. O „duševnim sam bolima“ trkeljao u nekom od prethodnih objava, a ništa dalje a, često, još i gore koiraju te famozne „sramote“ i „narušeni ugledi“. Ako, recimo, i najvećoj lokalnoj pa i internacionalnoj lopini kažeš da je lopina tužiti će te za „narušavanje ugleda“ jer to njemu može reći samo sud i to na fin, kulturan i propisan način. Ako potvrđenoj kurvi kažeš da je kurva nanio si joj sramotu, a dobronamjerni bi, prije nego ih sud odere, msilili da je reklamiraju. Jebiga, dobro mi svojevremeno reče jedan moj stranački prijatelj: „Piši o pticama pjevicama, jaglacima i puževima to ti je dobro.“ I to onda ako, recimo, napišem da je puž balav, a on me tuži za sramoćenje. Ili, recimo, šojki da krešti, a ona me tuži za narušavanje ugleda?
I tako su tih tisuću i nešto novinara izašli na ulicu da bi javnost ali najviše i aktualnu vlast upozorili na presiju koja se dešava novinarskoj profesiji. Da se radi po pravoj presiji govori činjenica da medijska kuća sama s novcima svih građana tuži svoje novinare. Urotili se, izgleda, birokrati protiv novinara: „E, braco, nećeš ti pisati što hočeš. Birkoracija poznaje samo šablonu pa se ti drži te šablone.“
Dolazak Međunarodne misije za zaštitu medijskih sloboda u Hrvatsku Premijeru ne znači ama baš ništa, kao niti zaključak Europske komisije koja reče da su i te slobode u Hrvatskoj na niskim granama. Naravno, kada Europska komisija pohvali nešto u Hrvatskoj o tome se udara na sva zvona i pripisuje vlastitoj „viziji“ ali kada je nešto o čemu se ne „vizionira“ onda to treba pod svaku cijenu otkloniti iz pozornosti javnosti. Osobno bih bio presretan kada bi ta i druge misije iste teme Hrvatsku proglasile zemljom u kojoj bi se mnogi željeli baviti novinarstvom, međutim, svađalački ton kojim se je Premijer obratio novinarima uopće me ne upućuje na takvo optimističko viđenje.
Naime, odgovor na tu temo započeo je s: „Tko je prvi počeo?“ Pozivajući se na Predsjednika HND-a Zovka koji je, po njemu: „Zamalo udario svoju urednicu.“
Da li je to Premijer najavio, u dobroj vrtićkoj maniri zavađenih klinaca, obračun s novinarskom družbom dok ih „teta ne rastavi“?
Zaboravio je, samo, spomenuti svojevremeno otimanje Predsjednice za mikrofon s novinarem N1 televizije Krešićem. Nije spomenuo u tom slijedu „tko je prvi počeo“ niti svoje tepanje novinarki „slatki ste“, a niti Bandićevo tepanje „grakčete k’o vrane“. Iskreno rečeno, dosadan je taj Krešić. Do iznemoglosti davi da dobije konkretan odgovor na konkretno pitanje. Zašto je to nemoguća misija nikako nisam uspio skužiti iz Premijerova objašnjenja koje je dao na nekom klingoanskom jeziku a nitko nije prevodio samo je Hrvoje bio dosadan.
Sreća da nam ne dolazi neka misija koja se bavi iskazivanjem, recimo, vjerske pripadnosti kroz geste pa vidi ministra Krstičevića. Bili bi, u najmanju ruku, oduševljeni zaključivši da je njegovo nemušto klecanje s istovremeno sklopljenim rukama dok su se drugi, manje-više nevješto, križali dokaz kako se u Hrvatskoj prihvaća čak i šintoizam. Ovako će Misija vjerojatno zaključiti da novinari baš i ne pridonose estradizaciji hrvatske politike već da je ona, često, izcirkusirana sama po sebi s namjerom ili bez nje privlačenja pozornosti i novinara i javnosti.
Na koncu pozdravljam drage mi Ličane uz opasku da iskoriste ovih nekoliko dana pa se izrukovetaju s ministrima, pofotkaju ih ili samo pogledaju jer poslije nedjelje neće ih, vjerojatno, imati prilike viđati u svom kraju.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here