Šuma Striborova

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Fotografije: Dean Zlovolić

Uz izložbu Šuma Striborova: Maštati se mora Barbare Tomečak i Deana Zlovolića u Interpretacijskom  centru  u Petrinji ( 6.3.- 26.3.2019.)

„Zašao neki momak u šumu Striborovu, a nije znao da je ono šuma začarana i da se u njoj svakojaka čuda zbivaju…“

Baš kako je šuma začarana i u njoj se svakojaka čuda zbivaju i ova je izložba začudna. Postav je to prepoznatljivog Zlovolićeva stila u kojemu je igra sastavni njegov dio. Dvije velike drvene kocke povezane su granom sa listovima od papira, na bridovima su slikarevi radovi jezera, šume, starice, sina, snahe i Stribora. Barbara papirom dočarava šumu u njenim različitim senzacijama i teksturama oživljujući je na zaista čudesan način. Hodajući oko ta dva začudna paviljona ako slušate možete čuti potok, slap, šuškanje životinje u grmu. Iznenađenja ne nedostaje i stalno se rađaju nova. Posebnost je u apstraktnom prikazu do sada uvijek figurativnih motiva koji su odredili i uljepšali djetinjstva mnoge djece. Ali upravo je to novina koja je bila potrebna u ovo suvremeno vrijeme. Tako će posjetitelji (odrasli, učitelji, djeca, vrtićke tete) moći doživjeti ono što dobro poznaju na potpuno drugačiji način.

U tekstu o izložbi A. Trauber je istaknula da su „radovi ogoljeni, sirovi, bez pregrada, omota i zaštita, što dodatno naglašava materijalnu prirodu papira, ali i izaziva kod promatrača potrebu da ga dotakne, dakle taktilnu senzaciju.“ I to je točno. U petak sam dovela treći razred strukovne škole da vide izložbu i desilo se upravo to. Papir je zvao na dodir, lišće je šumilo, kapljice su pljuskale, a učenici uzbuđeno komentirali što vide i otkrivali ono čega na prvi pogled nisu bili svjesni. Odjednom je snažna Deanova gesta prepoznata kao sastavnica jezera, okomite linije kao visoka stabla, viđena je starica u snažno slomljenom potezu i stvorio se fini fluid između promatrača i artefakata.

Papir je materijal kojega se koristi tisućljećima, a opet je stalno drugačiji, podatan je za trodimenzionalan prikaz, dvodimenzionalnost mu je u prirodi, može skrivati, a i otkrivati. Ta igra vidljiva je u interakciji dvoje kreativaca kad je Barbarina šuma došuštala u neobičnost Deanovih apstrakcija stvorenih isključivo jezikom likovnosti: linijom, bojom, mrljom. Intrigantno je to što ovi radovi provociraju maštu svakog promatrača i na taj način nam ne daju da ih pasivno odgledamo, a i to je novost kojoj modernitet teži. Ne buljite tako romantično rekao bi Brecht, maštajte slobodno kažu Barbara i Dean, jer maštati se mora kako naslov izložbe nalaže.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here