„Pametni ljudi prelaze cestu tako što čekaju da se upali zeleno svjetlo, a budale prelaze cestu bez čekanja i bum, auto ih pregazi. Ljudi koji su mlađi mogu pomoći starijim osobama da prijeđu cestu dovoljno brzo prije nego auto dođe i spriječiti sudar i dolazak Hitne pomoći.“, reče mi danas šestogodišnji sin nakon što sam došao s posla. „Da, u pravu si sine“, odgovorih mu kao da je rekao nešto uobičajeno, nešto što čujem i vidim u svakodnevici življenja, međutim svjestan da ljudi više nisu takvi. Okreću glave od nasilja, stariji im smetaju jer su spori, predugo su živi u očima mrtve empatije i da ne opisujem sva agresivna i ina nerazumna događanja kojima svjedočimo u posljednje vrijeme. Nije moje dijete pametnije i posebnije, navodim njegovu izjavu jer se čini da je odabralo putanju, smjer kretanja, bitku u kojoj rijetki pobjeđuju.

Sjećanja na vlastito djetinjstvo, te nevino dječje razumijevanje riječi koje izrekoše stariji ukućani, nisu poruke „čini što ti kažem samo jer sam tako rekao“ ili „sjedni, miran, okreni se“. Kada mi je najstarija u obitelji, prabaka, rekla da je pristojno pozdraviti starije, pozdrave bih uputio doslovno svakoj starijoj osobi koja bi prošla pored mene na putu do osnovne škole. Kasnije mi je doduše objasnila da se to odnosi na poznate osobe, jer sam se požalio kako mi svi pozdravljeni ne odzdrave jednakom toplinom. Također mi je rekla da je lijepo pomoći starijima koji nose teške torbe, otežano se kreću i slično. Sjećam se jedne prigode; meni tada starome djedu pomogoh nositi pretešku torbu s namirnicama do njegove kuće na nasipu Petrinjčice, Šetalištu Kajetana Knežića. Kasnije se ispostavilo da je riječ o djedu moje prijateljice Ivane, ali da, to sam činio davnih osamdesetih pa i nešto kasnije. Usađivanje empatije dolazi iz kućnog odgoja, odgoja bez šibe iz raja, već odgojem ukazivanja i primjera.

Kako danas odgajamo svoje najmlađe, pitam se? Koristimo li jednake savjete ili smo postali preslika opće društvene bolesti: sebičnosti? Gledajući hrvatske političare i njihovo ponašanje, što današnja mladež može naučiti osim kako sačuvati vlastitu stražnjicu? Pomoći drugome možemo i bez ogromnih donacija iz tuđih džepova koje još javno prikazujemo kako bismo zaradili bodove u očima sklonih nasjedanju, pokazati se kao dušobrižnici s lažnom adresom ljudskosti. Možemo pomoći jednostavnom toplom gestom, empatijom, međutim naše društvo je jednako onome iz Srednjeg vijeka. Robovi i robovlasnici smo „modernog“ društva; što su robovlasnici bogatiji, to su robovi nezadovoljniji i siromašniji. Ukoliko se odmaknemo od sivila koje nas okružuje i samo pomislimo da još uvijek možemo vratiti ljudskost, već ćemo puno učiniti. Samom mišlju na dobro možemo oživjeti dobrotu.

U protivnom, ishod je jasan. Krah postojanja, toga smo svjesni i žmirimo široko otvorenim očima. Zar jadnici smo što osnažuju govoreći samo na društvenim mrežama, il’ jadnici smo što zabijamo lopate u ilovaču vlastitih grobova?

M.L.L.
Foto: YouTube scrennshot, video: Rammstein “Mein Herz Brennt”

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here