Autor: Aleksandar Olujić

Slučaj je htio da se baš na prvi dan proljeća rodi naš Goran. Danas je njegov sto sedmi rođendan. Njegov život je završio pod četničkim nožem davne 1943. godine usred vihora Drugog svjetskog rata. Iako se zapravo ne zna na koji načim je okončan njegov život, ja sam sebi uvijek tako, od noža, predočavao njegovu smrt. Mora da je za to kriva njegova „Jama“ jer njene stihove nisam mogao zaboraviti, makar sam pokušavao zbog slika koje su mi pohodile san:

Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.

Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu, gdje će s drugima da trune.

Nisam volio Jamu, od nje sam se osjećao loše, njeni stihovi su padali na mene poput udaraca. No, ona je nezaobilazna u Goranovom opusu i ako je slučajno niste pročitali učinite to. Ja bih je čitao političarima i vojskovođama i svima onima koji na rat gledaju kao na zanat ili nešto što se njih ne tiče. Jer bol i patnja se moraju ticati svakog ljudskog bića na ovom planetu, a krvi, boli i smrti je ova poema puna baš kao što su ih puni i ratovi.

Prva njegova pjesma koju sam čuo je bila „Beli most“, i odmah mi se urezala u pamćenje, a kako i ne bi kod takve neponovljive melodioznosti stiha:

Preskočil je reko,
V hrptu se je svil,
Bel ko čisto mleko
I velo od vil
.

Ona me je nagnala da čitam njegove kajkavske, odnosno pjesme pisane lukovdolskim govorom, otvorivši jedan novi svijet preda mnom. Gorski kotar i njegovi ljudi u očima onog koji ih je silno volio. Sve je tu, ljudi i životinje, pejzaži, kućice i groblja i kod Gorana nezaobilazna smrt.

O smrti i umiranju je puno pisao opisavši i svoj vlastiti grob, a sudbina je htjela da ona postane stvarnost jer do današnjeg dana se ne zna gdje je sahranjen.

MOJ GROB

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
 
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Mûku moje rake nedostupan bijeg.
 
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
 
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
 
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
 
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kad se vrati, nek poravna trag.

Zima je prošla, stiglo proljeće, iznova procvaše pjesme u srcima. A ti pjesniče, snivaj svoj vječni san i ne brini – na povratku, poravnat ćemo trag.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here