Bliže se izbori; prvo europski, pa onda domaći. Središnji Dnevnici donose prva istraživanja javnih mijenja. I dok se neki pojedinci i neke stranke još uvijek uspavano baškare u blagodatima koje im doniješe posljednji izbori i postizborna preslagivanja oni najvrjedniji, koji vazda nešto djelaju i s kampanjom ne prestaju nikad, već su odavno ubacili u petu brzinu. Metropolonačelnik je skoro uglavio novi veliki projekt za iduće izborno razdoblje: Grad u Gradu. Manhattan u Zagrebu. Na milijun i kusur kvadrata, između Save i Dubrovačke avenije, podići će Grad. U gradu. Umjesto ružnih, sivih, armirano betonskih velesajamskih bunkera tu će, na radost desetina milijuna Hrvata, niknuti Cro York. Manhattan. Sjajno mjesto s neboderima od dvije stotine katova i velikom, mramorom optočenom, Arenom. Samo od planova čovjeku se zavrti u glavi! Kako će se tek vrtjeti u glavama kad taj Kristalni Grad jednom i natkrili nebo iznad Zagreba?

Jalnuški diletanti, a i ini, prigovaraju vizionarskim sanjama prvog čovjeka Metropole. Sitne duše čija imaginacija ne dosiže dalje od socrealističke vizije Grada koju je ostavio jedan partizanski komesar stalno nešto zanovijetaju. Te javni natječaji, te javne rasprave, te javna sredstva; te briga za okoliš, infrastrukturu i energetsku učinkovitost. No nisu baš svi sitničave cjepidlake. Ima i onih koji žele aktivno učestvovati u mesijanskim aspiracijama najdugovječnijeg guvernera Grada. Onih koji ga gorljivo nastoje podržati u njegovim neimarskim nastojanjima. Bivšim i budućim. Ako ničim drugim onda bar počasnim doktoratom najvećeg i najstarijeg Sveučilišta u Hrvata. I dok je svima uglavnom jasno kako će buduće porezne prihode utrošiti Gorostas iz Pogane Vlake on nam proročki poručuje: „Sve što ste ikad željeli ostvarit će se!“ I skromno napominje: „Milanu ne trebaju nagrade, nagrade trebaju Milana. Pustite druge da pričaju o meni! Samo budale pričaju o sebi.“ Unatoč svoj mudrosti i samozatajnosti koja navire iz tih riječi nisu svi uvjereni da Metropolonačelnik zaslužuje gradus doctoris honoris causa. Čini se da će Rektor lako izlobirati Senat oko te stvari: stoprvog počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu. S druge strane neki istaknuti pojedinci tekućih društveno-političkih zbivanja oštro negoduju protivu tog čina.

Spominju se protesti, fejsbuk demonstracije. Facebook disidenti ohrabreni uspjehom akcije #spasime koja je uspjela zaintrigirati i Premijera i Predsjednicu, te od njih isposlovala obećanja koja vjerojatno nikad neće biti ispunjena imaju osjećaj da mrežnim dopisivanjem mogu mijenjati Svijet. Da mogu utjecati na Vlast i Ministre. Na Moral i Zakone. Utjecati na to tko smije imati Mercedesa bez da je to iskazao u poreznoj ili imovinskoj kartici, a tko ne. Koji ministar ima pravo na jednog šofera, a koji ih može imati pet-šest. Čiji šofer smije slati SMS-ove kad radi, a čiji ne smije, nego samo u slobodno vrijeme; slati SMS-ove kad ne šofira. Tko smije voziti bez važeće vozačke dozvole a kome je to strogo zabranjeno.

Kasna jesen 1978. Dan je sunčan, suh, prozirno žut. Stari i ja putujemo za Kutinu. Kroz Sisak jer mosta preko Save u Crncu još nema. Novi most na Kupi je tada uistinu bio nov; star jedva pet godina. Duplo mlađi od našeg Wartburga karavana boje trule višnje. Na kraju mosta skrećemo desno, do Sajmišta, pa onda Četvrtom ulicom do Gimnazije; lijevo, pa dalje ravno prema Savskom mostu i Galdovu. Sisak, Manhattan s četiri paralelne ulice koje brazdaju taj uzani prostor između Kupe i Save, sisačkog East Rivera i sisačke rijeke Hudson. Na izlasku iz Galdova, iza zadnjih kuća Stari zaustavlja vozilo na makadamskom ugibalištu. Kratko priopći: „Sad ti voziš“. Izlazi van, obilazi auto sa stražnje strane i otvara suvozačka vrata. Ja lagano kliznem preko ručne na vozačko sjedalo. Palim Wartburga. Ručica mjenjača je na volanu. Ručna, kvačilo, prva, lijevi žmigavac, pogled u retrovizore. Samo su dva. Idemo. Vozim! Prvi put u životu; druga, treća. Iz suprotnog smjera ide Velika Slavijatransova Cisterna. O moj bože, samo da pogodim cestu između Cisterne i Jarka. Prošao sam; dalje je lako, ide četvrta. I još jedna cisterna. Do mostića na ulazu u Brezovicu naučio sam voziti. Na ravnim dijelovima kroz šumu dižem do stotke i preko.

Možete svašta misliti od odgojno-obrazovnim metodama mog Starog, ali jedno mu moram priznati. Bio je jako cool, nikad mi ništa nije prigovorio u vožnji; niti poslije. Trideset i pet godina kasnije kad sam se našao u sličnoj situaciji nije mi, bogami, bilo svejedno, a sin je već imao položen vozački i važeću dozvolu. I danas mi nelagodno kad malo više nagazi gas. Ja nisam kul k’o moj Stari! A i da jesam, danas su druga vremena, manje sigurna nego te sedamdesete. Istina današnji automobili imaju znatno bolje kočnice, ali s druge strane komunisti kakvi bili, a bili su svakakvi, nikada, ama baš nikada, nisu podbacivali male djevojčice pod točkove kola stranačkih suparnika i te, kao, nesreće koristili za uspon po stranačkoj ljestvici. Kao nepartijac bili ste gotovo posve sigurni od toga. Danas su opasna vremena. Kad počne stranačka makljaža oko mjesta na izbornim listama bolje je auto ostaviti u garaži i ići taksijem nego postati kolateralna žrtva unutarstranačkih podmetanja.

Na polugodištu je moja vještina vožnje formalizirana polaganjem ispita. Prvo testova a potom, nakon dvadesetak sati vožnje, i praktičnim ispitom. Tih dvadesetak sati milo sam gradskim ulicama Petrinje u Žutom Stojadinu i učio parkirati na improviziranom poligonu iza Doma kulture. Zastavino vozilo imalo je podni mjenjač i bilo ga je guba voziti po ravnom. Osobito kad smo put Hrastovice ili Gore transportirali lokalne konobarice kojima bi se uvijek nekamo žurilo pa bi instruktor dozvoljavao da malo jače pritsnem po gasu. Tih je dvadesetak sati bilo jedino vrijeme koje sam proveo vozajući najpoznatije „jugoslavensko auto“.

Zastava 101 javnosti je prvi put predstavljena 15. ožujka 1971. godine na sajmu automobila u Beogradu, dok je serijska proizvodnja započela 15. listopada 1971. godine. Ubrzo nakon početka proizvodnje ovaj automobil je stekao status „nacionalnog vozila“ bivše države. Uz nekoliko krupnijih izmjena 1979., 1983., 1988. i 1994. godine, uglavnom enterijera, Zastava 101 se s ne pretjerano velikim izmijenjena proizvodila sve do 20. studenog 2008. godine. Tada je nakon 37 godina s proizvodnih traka sišla i posljednja 1.273.532. Zastava 101. Zastava 101 predstavlja najuspješniji i najprodavaniji automobil kragujevačke Zastave. Rekordna proizvodnja automobila Zastava 101 je bila 1979. godine kada je proizvedeno 88918 komada. Rekordna mjesečna proizvodnja je bila u listopadu 1979. godine s 9027 primjeraka, a dnevni rekord je napravljen 16. siječnja 1980. godine kada su proizvedene 442 Zastave 101. Milijunto vozilo tvornice Zastava iz Kragujevca proizvedeno 1976. godine bilo je upravo Zastava 101, a milijunti „Stojadin“ proizveden je 1991. godine.

Točno na osamnaesti rođendan otišao sam u SUP, podigao vozačku i prvi put se samostalno odvezao do Muzičke škole. U Sisak. U Wartburgu karavanu boje trule višnje kojeg smo još neko vrijeme manje-više sretno vozili. Potom sam dugo vozio bijelog karavana iste marke ali novijeg datuma. Poslije još neka „njemačka auta“. Svaki po desetak godina. Vozačkih dozvola promijenio sam manje. Od onih sam sretnika koji su vozačke mijenjali kao i države. Kako bi koja propala valjalo je i crvenoj trodijelnoj dozvoli promijeniti državljanstvo. Trenutno sam važeći još sedam godina, naravno u slučaju da Država izdrži toliko. I ja s njom.

Do tada kanim kao i do sada: voziti njemačka auta. Do danas mi se ta činjenica nije bila javljala kao osviještena misao. Bit će da imaju pravo psihoanalitičari kad kažu da je čovjekova podsvijest važan dio njegove osobnosti. Moram priznati da, otkad sam počeo pisati ovaj članak, podsvjesno razmišljam o nekom decentnom Mercedesu za kraj. Primjerenom mojim godinama. I primanjima. A ima još jedan uvjet! Najdraža nikad ne bi sjela u Mercedesa koji izgleda seljački, a znamo, Nijemci k’o Nijemci znaju sastaviti dobar motor ali s dizajnom se rijetko sastave; u svakom desetom pokušaju, i to ako. Ju, baš sam se nešto raspričao o sebi smetnuvši s uma mudrost Počasnog doktoranda Sveučilišta u Zagrebu pod rednim brojem 101: „Samo budale pričaju o sebi.“

Pokušavam skrenuti misli od Mercedesa; čitam popis prvih sto počasnih doktora Sveučilišta u Zagrebu. Prvo ime: Tadija Smičiklas. 1913. godine prvi je dobio tu počast. Godinu dana pred smrt. Smičiklas je bio cijeli život Neodvisni Narodnjak. Kao takav odradio je i dva saborska mandata. Bio je akademik; i rektor Zagrebačkog sveučilišta. Uvijek u opreci prema službenoj vlasti. Nema podataka je li ga ta vlast i pritvarala, ali omiljen joj svakako nije bio, baš kao ni kandidat za 101. počasnog doktora kojeg USKOK progoni danas baš kao što su Khuenovi žbiri progonili časnog Tadiju čijom se ulicom svakodnevno provezem. Jednom će se neko voziti ulicom 101. počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu i sve, baš sve gore napisano nikome neće biti nimalo važno. Samo će brošura počasnih doktora biti deblja.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here