Kad narod zašuti

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević

Još tamo u neka mračna vremena, usprkos činjenici da su vicevi bili označeni mjesecima i godinama zatvora umjesto glasnošću smijeha, narod se je volio zabavljati vicevima u kojima su im glavni junaci bili oni iz vlasti. Pričanje i slušanje, i samo slušanje je bilo kažnjivo, imali su dvostruk izazov. Izazov dobrog vica i izazov zabranjenog voća. Zanimljivo je to da zapriječene kazne nisu uopće bile u nekom od kaznenih zakona. Zakon nije poznavao kao danas „narušavanje ugleda“, „duševne boli“ i slične pizdarije na kojima danas moćnici inkasiraju, uglavnom od sirotinje, pinku. Jasno je da se nije moglo kažnjavati za „duševne boli“ jer taj mračni sustav nije priznavao postojanje duše koju su tek u ovom demokratskom sustavu pustili s lanca, a ona se, kod nekih, raspojasala. Naravno, o ovoj problematici bi daleko kvalitetnije raspravljali moji vršnjaci i oni nešto stariji koji su u to vrijeme vodili računa o crvenom čudoređu puka revno cinkajući i sudeći mu. Da bude zlo veće i u to vrijeme su se na tome izdizali u društvenoj hijerarhiji „spuštajući drugima“. Ma kako „duša“ osvanula u novom sistemu osvanuli su i oni koji je samo dan ranije negiraše. Osvanuše i opet počeše određivati što je dobro, što nedobro. Jebiga, kao i pobunjeni Srbi devedesetih, svi su bili kuhari.
I tako pričao se i jedan vic koji je glasio otprilike ovako: „Tito je redovito pozivao svoje KOS-ovce, UDBA-še i ostale branitelje društvenog čudoređa pitajući ih „što Narod priča“. „Ma druže Tito psuje Te. Vrijeđaju. Govore da ništa ne valja.“ Izvještavali bi ga revni Sove, Vjeverice ili Minke. Tito bi odmahnuo rukom uz osmjeh te samozadovoljno zažvalio kubanku. I tako iz dana u dan. Cinkeri bi se čudili ne shvaćajući kako nema miga: „Hapsi!“ Odvaži se revni Sova jednog dana pa upita „zašto Ti druže Tito tako smireno prihvaćaš sve te ružne glase?“ „E moj Sova“ otpuhne Tito dim kubanke Sovi u lice „kad Narod zašuti tada će biti frka.“
Nekako u to vrijeme stalno smo se sudarali s nekim što smo tako žarko željeli, a nismo imali. Imali smo za traperice ali ih nismo mogli kupiti. Išlo se u Trst. Imali smo za najnovije svjetske glazbene hitove ali smo noću morali slušati Monte Carlo da bi ih čuli. Imali smo za kavu ali smo morali kod Bosanca u Austriju. Imali smo za benzin ali smo se vozili svaki drugi dan u par-nepar sustavu. Imali smo za ulje i šećer ali smo i za njega morali preko grane kao i po sir u Barcsz i po tko zna što još. Pričali smo viceve na tu temu zezajući se na svoj račun, a račun su, u stvari, jedini imali zagorski carinici koji su nas derali na granici gradeći vile po svojim bregima. Danas, eto, imamo svega toga. Imamo traperica, imamo kave, ulja, šećera, benzina i sira jedino nemamo novca s kojim bi to sve kupili. Bar većina.
Da se nema vidimo svakodnevno gdje ostarjeli umirovljenici traže po kontejnerima plastičnu ambalažu ili skupljaju otpadno voće i povrće kada ništa bogatiji od njih OPG-ovci odu kući i pospreme štand. Vidimo redove pred pučkim kuhinjama gdje gladni građani dolaze na svoj jedini dnevni obrok. Vidimo gužve pred karitativnim ustanovama koje su mnogima jedini izlaz i bijeg pred glađu. Da, gladni u 21. stoljeću u Zemlji koju pokušavamo brendirati kao „Zemlju meda i mlijeka“.
Oni koji to žele vidjeti mogu vidjeti svakodnevno. Ako žele.
A ne žele. Očito. Ne žele se spustiti u mrak gradskih predgrađa kada se, još za jutarnjih magli, umotani u otrcane rupce starci otimaju za praznu plastičnu bocu. Na tržnice, pak, idu njihovi šoferi. Njih more njihovi mlađahni nasljednici prepuni para i neodgojeni jer roditelji im nisu imali vremena usaditi i minimum građanske i ljudske, a kamo li kršćanske odgovornosti koji razbijaju skupocjene mercedese, dviljaju u pješačkim zonama i gaze nevine ljude na pješačkim prijelazima. Čuvari reda skrušeno izvrću priče o eventualnoj krivnji kako tih „princeza i prinčeva“ čuvajuću svoju bijednu plaćicu od roditelja moćnika kojima niti u jednom trenutku nije amoralno nit nenormalno donijeti i Zakone sa retroaktivnim učincima i djelovanjima. I to sve u ime tih obespravljenih, opljačkanih i nemoćnih građana.
Tu i tamo u društvo odjekne krik. Krik bespomoćnosti. Eto, i za najpoznatiji „Krik“ na svijetu, onaj Munchov, tek ovih dana su zaključili da krik ne izlazi iz usta osobe na slici već da ona čuje neki izvanjski krik.
Čuju li ovi koji nas svakodnevno pljačkaju, varaju, lažu, zbog kojih gladujemo, kopamo po kontejnerima i samo u izlozima ili vrećicama koje su nam uvalili u karitativnoj ustanovi viđamo traperice, kavu, ulje šećer, sir, ……. čuju li oni jeku krika obespravljenih građana koji su, čini mi se, počeli šutjeti samo još jeka sve tiše treperi.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here