Autor: Miroslav Šantek
Sinoć, na dosta niskoj temperaturi, dok su od ovog mjesta udaljenog samo sat vožnje automobilom prema sjeveru i zagrebačkom nogometnom stadionu na Maksimiru gdje je hrvatska nogometna reprezentacija teškom mukom pobijedila Azerbejdžan i upisala prve bodove i svojom prilično neprepoznatljivom i neuvjerljivom igrom podignula razinu šećera u krvi i povisila tlak i nervozu tisućama onih koji su uplatitli novac u kladionici na sigurnu pobjedu Hrvata – mali Petrinjci, djeca zaljubljena u ovu igru marljivo su trenirali na stadionu pored Petrinjčice i pod svjetlom reflektora.
Prošle godine postavljena rasvjeta na Gavrilovićevom igralištu poboljšala je uvjete treniranja, a novim stvarima i uljepšavanjem stadiona i pratećih prostorija sasvim sigurno povećala zanimanje za nogomet i pristupanje Školi nogometa NK Mladost. Može se reći da to sad dobro izgleda, nekako se stječe dojam da Mladost, (ali i drugi nogometni klubovi u okolici Petrinje) postaje veći klub i da se napokon počinju ozbiljnije i ponašati, a velik priliv djece koje jednog dana žele odjenuti zeleni dres je potvrda dobrog rada.
Ovako, gledajući u hladnoj noći, iz mraka nasipa na kojem se počinje hvatati i hladna magla, klince kako trče za loptom i njihove roditelje koji ih gledaju iza ograde padnu mi na pamet imena i lica nekadašnjih klinaca koji su živjeli za nogomet i na ovom mjestu provodili djetinjstvo. I oni su sasvim sigurno sanjali kao bi bilo lijepo da noću reflektori osvjetljavaju Gavrilovićevo igralište, a oni da se osjećaju kao da su na Maksimiru ili negdje drugdje. Šiljo, Kika, Orešković…………….
Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...
