Krvopijci i nasljeđa „mračnih vremena“

Foto_screenshot

Autor: Marjan Gašljević

Krvopijci su, na nekakav način, zatvorili eru „socijalističkog mraka“ u Zgrebu i široj okolici i taman kada su se svi nadali da su s „mrakom“ nestali i krvopijci, Zagrebom su u sitne noćne sate pustim ulicama sate počele žuriti neke sjene nestajući iza masivnih vrata zgrade na Markovom trgu koja su im otvarali i zatvarali zamozatajni i neprimjetni uniformirani likovi bez one jezive škripe koja obično prati takva i slična događanja, kako u krvopijcima tako i u svim drugim horor događajima.
U stvari, što su krvopijci? Stari, dobri Zagrebčanci oduvijek su se ponoslili svojim karakterističnim jezikom u kojem bi se našlo mnogo jezičnih bisera, a isti taj jezik i govor činili su ih prepoznatljivim i, najvažnije, otmjenijim od raznih dotepenaca koji, usprkos trudu, nikada nisu do savršenstva savladali niti jezik, niti naglasak , bome, niti i sve ostalo što uz to ide. Tako su, tada, Šorkovim rukopisom usvojili i zamjensko ime za vampira. A da je jezik živ i podložan stalnim promjenama primjer je, recimo, najnovija zagrebačka uzrečica: „Kaj bolan ti oćeš.“ Često izgovarana u Zagrebačkom holdnigu od šaltera do gradonačelničkih odaja. Krvopijci su, dakle, oni koji ljudima sišu krv. Naravno da su u tim aktivnostima selektivni. Otmjeni, sami po sebi, sigurno se neće natezati s nekim tko bi im pružio otpor pa do svoje doze obično dolaze tražeći najlakši put.
Bez obzira na svoje nadnaravne moći krvopijci se kad-kad i zabune pa si stvore probleme ne dočepavši se doze pred strahom svanuća kada njihove mračne moći nestaju. Eto, to se nekako desilo i ovima koji su neki dan, ovaj, neku noć, žurili pustim zagrebačkim ulicama dok su njihove potencijalne žrtve snivale snovima pravednika niti sluteći da je krenula kampanja krvopijaca uzimanja doze upravo iz njihovih usnulih tijela. „I bi tako“. Reče Stvoritelj u Knjizi Postanka što je zaustio reći i ovaj naš vrhovni komadant krvopijačke satnije. Međutim, „ne bi“. Bez glogova kolca neki likovi ničim izazvani napraviše pomutnju ali tek toliku da se usnuloj nevinosti ukaže pravo lice krvopijaca. Na koncu, budni ili usnuli, za ovu kampanju će građani, htjeli to ili ne, „dati krv“ u slast krvopijaca do neke naredne situacije koja će, opet, biti po zakonu a mimo svih uzusa morala.
Pratili tradiciju krvopijaca od Pribe s Pašmana ili istarskog Jure i nije toliko bitno bitan je način i, naravno, tradicija.
Moj dugo blagopokojni djed Jure u zimskim večernjim besposličarenjima djeci je pričao jezive priče iz našeg sela koje su se desile nekim ljudima pa i njemu samom. Bilo je tu svakojakih jezivih nakarada koje su nas strašile i u snovima i u javi pokazujući se iza nekog mračnog grma, živice, sjene pa i kućnog ormara, škripeći vratima i prozorima, zavijajući oko tabli slanine na tavanu. Priču bi uvijek imao običaj završiti: „Draga djeco, nema više divljih ognjeva, nevidovnica, vještica i vampira sve su to rastjerali partizani.“
Ma nisu. Evo njih opet u ova moderna vremena kad ni partizani nisu što su bili. Omekšali bome.
A da su partizani itekako „omekšali“ već dulje vrijeme govori činjenica da su odjednom osvanula ne mala dobra stvorena u njihova mračna vremena koje odjednom izlaze na svjetlo dana u vidu bogatih nasljedstva koja, gle čuda, svitanja dočekuju kod moralnih hrvatskih političkih veličina. Je da su se neki od njih neku noć šuljali po pustim zagrebačkim ulicama pa šmugnuli iza onih vrata što ne škripe što znači da moj djed Jure nije bio u pravu i da su partizani bili milostivi.
Eto, i ja sam dio života i radnog vijeka proveo u tim mračnim vremenima međutim nikako da mi na dvorištu osvane mercedes. Nije da mi je neka žarka želja ali nemam niti običnu „Raketu“ na ruci, a dvorac u Jazveniku srušila mi jedna jedina jebena granata. Ono nešto dobara što je stvorio djed Jure i otac Slavko grbačeći od jutra do mraka popalili, porušili i popljačkali neki divlji ljudi, a krv popili novovjeki krvopijci koje, eto, nisu rastjerali partizani već im ostavili bogata nasljedstva.
Naravno da sam zavidan. Mislio sam da imam puno prijatelja, a ono ćorak. Nitko od njih da mi „smjesti“ bar spomenuti mercedes u dvorište a kamo li nešto više. Smjestiše mi svašta nešto od čega boli glava, boli lumbalno, boli cervikalnmo a i šire. I sada bi ja trebao očekivati da me zaštiti vrhovni komadant krvopijačke satnije, a ni posrane gaće nisam naslijedio. A ne, takvi kao ja stvoreni su za hranu krvopijcima. Nemoćni i bespomoćni, kljakavi i ćoravi, kilavi i usporeni, upravo takvi su stvoreni za napad krvopijaca jer im ne prijeti da će im otkinuti samatastu leptir mašnu, uprljati bijelu košulju visokog ovratnika ili otkinuti zlatnu dugmad s manžeta, zgužvati frak ili baciti cilindar u prašinu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here