Pega nije sam

Autor: Dragana Čubrilo

„ Sistem mi je jučer poručio da izaberem mjesto na karti i da se gubim. Nakon razgovora sa svojom obitelji i prijateljima te prospavane noći, znam da ne idem nikuda.“ Tako je na svoj status najpoznatije društvene mreže napisao moj prijatelj Pega. Dan prije smo se čuli. Dok sam na tasaturi ispisivala slova i slagala ih u smislenu poruku grizla sam usne. Jako. U trenutku kada me nešto strašno duševno boli ili smeta nisam nimalo uračunljiva. S godinama sam naučila da tada moram sebi nanijeti fizičku bol da skrenem misli. Tako sam grizla usne i samu sebe spriječavala da urlam iz sveg glasa o nepravdi koja se događa iz dana u dan.
Nije problem urlanje. Problem je spoznaja da nas koji urlamo izvan svoja četiri zida ima malo. Utihnu svi. Pega na društvenim mrežama nije sam. Uz njega su brojni ljudi. Ne samo iz našeg grada. Iz cijele Hrvatske. Iz dijaspore. Ovi domaći ga bodre. Ovi vanjski ga zovu van. Priznam da poludim kada pročitam ; Mi smo otišli jer nismo htjeli trpiti više. Onda ja postavim pitanje ; Što kada odu svi? Moramo li svi otići? On je rekao da ne ide. Zapamtite to. On ne ide nikud. Njegova žena i njegova djeca čvrsto stoje uz njega. Ma kakve nedaće ih snašle, oni će čvrsto stajati skupa. Poput papige ponavlja, nikoga ne mrzim i ne želim mrziti. I on poput mene smatra da uvijek pobijedi pravda i ljubav. Ta ljubav je sjajna stvar.
Vidite, on prije svega voli svoju obitelj. Svoju ženu i svoju djecu. Onu mu daju krila kada god pomisli da nema snage za novu borbu. Dignu ga kao perce i natjeraju da bude još jači. Zatim voli svoje prijatelje. Ti njegovi prijatelji su i moji prijatelji. Nemate pojma koliko su odani jedni drugima. U bilo koje doba dana ili noći su tu jedni za druge. Iskreno i bez fige u džepu. Taj Pega s društvenih mreža je popularan. Plješću mu izdaleka. Pega u Sisku je Pega koji će s guštom roštiljati uz pivo sa svojim prijateljima Jojom, Bilijem, Merlinom i Mikom. To su oni koji su uz njega prošli sve. Pa i brojne sudove. To su oni koji će uvijek stati na ulici uz njega. Pogledajte dobro slike. To su oni koji stoje uz njega i nose zastave.
Na trećem mjestu za njega je domovina. Ona kojom se svi diče, ali su rijetki za nju voljni napraviti ono što je činio Pega. Pega je znate kao mlad dečko gitaru zamijenio puškom. Dok su tatini sinovi pobjegli van, neki dečki su poput njega uzeli pušku. U ime domovine. Jurišao je taj moj Pega po bojištu i branio ne samo svoj grad nego i druge gradove. Isto su činili i njegovi prijatelji Joja i Bili. Baš su bili blesavi. Bili su voljni poginuti za slobodu svih. Kod kuće su imali roditelje lude od brige, ali im to nije bilo važno. Bila im je bitna domovina. Je li to ona ista domovina kojoj bi po mišljenju nekih trebali okrenuti leđa i otići drugdje?
I tu dolazimo do njegove četvrte velike ljubavi. Rafinerije. One smrdljive, prljave i ekološki neprihvatljive. One za koju su se borile brojne europske države. One koja još uvijek svojim doprinosima financira i Sisak i naš glavni grad. Kada sam bila mala i vraćala se sa svojima iz Slavonije čim bi ugledala baklje koje gore moje je srce bilo puno. Ako bismo se slučajno vraćali po mraku gledale smo kroz prozor tatinog stojadina i zamišljale kako su svjetla koja vidimo u daljini New York. Ulazili smo u industrijsku zonu kao da ulazimo u neku svjetsku metroplolu. Nikada mi nije smetao smrad. Nikada mi nije smetala buka Željezare. I znate što, možda sam bila mala da bi o takvim stvarima razmišljala, ali ne sjećam se karcinoma kao glavne bolesti. Tolike tvornice, a ljudi sretni, zdravi i nasmijani. Pa se pitam, onako kao svaka mutava plavuša, da li je zbilja to toliki otrov kuljao iz tih naših tvornica? Da li su zbilja tuđi energenti bolji od naših? Tako nam guraju stranu hranu, a ja garantiram da bolje od naših kobasica ne postoje. E tako bome ni gorivo. Nema sportskog natjecanja na kome nije pisalo INA, a vi me sada uvjeravate kako je bolje da recimo piše neka strana riječ. Moj tata je plaću primao u Sisačkoj banci. Zamislite, naša banka je postojala. Toga više nema. Jesmo li uljezi ako želimo da naše ostane naše? Pustite Pegu da voli svoje. Pustite mene da kažem kako je. Nemam ja ništa protiv onih koji nas zastupaju igdje ako su pravi domoljubi. To znači da vole svoje, a poštuju tuđe To znači da žele svojoj djeci ostaviti nešto što je stoljećima naše. Mi za razliku od mnogih imamo državu, imamo svoje more, svoje rijeke i planine. Imamo još mali broj tvornica. Prodali smo puno toga. Ne dozvolite da za nekoliko desetaka godina vaša djeca pričaju; Bilo je nekada… Ne! Neka pričaju, mi imamo,mi radimo, mi stvaramo…
Ginuli su ljudi nekada za slobodu. Za svaki pedalj ove naše izmučene zemlje. Ne gurajte ih u tu zemlju prije reda. Ne gurajte ih van te zemlje. Oni to ničim nisu zaslužili.

P.S. „ Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda sretna bila….“ Dalje nastavite sami. Još uvijek ju imamo. Ne dajte ju nikome. Pega ju ne da.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here