Kratka šetnja povodom Svjetskog Dana voda

Autor: Marjan Gašljević

U Hrvatskoj smo ponosni i volimo se pohvaliti svojim vodnim blagom. Posebno nas sretnim čini činjenica velikih zaliha izuzetno kvalitetne pitke vode. Jedna smo od rijetkih zemalja koje se mogu pohvaliti da iz slavina u domovima njezinih građana teče čista, pitka voda. Je da se u određenim situacijama i mnogim gradovima i mjestima desi da ta blagodat postane nepitka. Nepitkost voda u slavinama uglavnom i gotovo isključivo posljedica ljudskog nemara i nebrige. Kako drugačije protumačiti izuzetno zabrinjavajuću činjenicu da je u većini vodovodnih mreža hrvatskih gradova i mjesta gubitak pitke vode preko 50 posto sve do nazamislivih 90 posto. Da su ovi gubitci samo financijski podatci bi bili zastrašujući, međutim, zabrinjavajuća je sama činjenica neodgovornosti prema vodnom bogatstvu dok je više od trećine svjetskog stanovništva suočeno s oskudicom upravo pitke vode.
Potaknut ovim promišljanjima povodom Svjetskog Dana voda ali i „izvučen“ iz kuće primamljivom toplinom ranog proljetnog sunca odlučio sam potražiti vodna blaga svog djetinjstva. Naime, Viduševačka dolina isprepletena je mnogobrojnim potočićima, potocima i rječicama koje u svoje okrilje prima rijeka Glina slijevajući se, pak, tamo negdje iza u rijeku Kupu.
To vodno bogatstvo činilo je viduševačko polje izuzetno obradivim i plodnim napajanim i u najsušnije vrijeme vodom iz tih potoka. Nama, pak, djeci ti potoci činili su uživanciju pružajući nam osvježenje u bistrim virovima gdje bi se brčkali ili lovili kleniće, cvergle, bjelke i piškore.
U svoje „istraživanje“ krenuo sam od jedinog viduševačkog „curka“ kod Kirina u Gornjem Viduševcu. Taj izvor svježe, prohladne i vrlo pitke vode oduvijek se zvao samo „Curek“. Curek je bio ne samo mjesto da se natoči svježa voda, ugasi žeđ već i mjesto sastanaka „kod Curka“ kao i mjesto odakle netko dolazi, „od Curka“. Danas je, nekad obilan, „curek“ jedva tekao. Skoro kap na kap. Voda je i danas hladna i ukusna. Par metara od curka nalazi se i zdenac sazidan naknadno prilikom uređenja curka kao njegova nadopuna.
Lutajući krajem naišao sam na suha korita potoka Perlimovca koji, koliko se sjećam, nikada nije presušivao. Još nekoliko suhih korita koja su skoro nestala u raslinju i eroziji tla dalo mi je naznake da se je i ovdje priroda dosta promijenila. Potok Turčenica bio je nekad prava riječica obilnog toka prateći put od izvorišta kod sela Turčenica pa, preko Selkovca, do Viduševca i utoka u Glinu. Danas jedva teče promatram s polusrušenog mosta.
Pratim uzvodno tok Turčenice očekujući selo Donji Selkovac. Uz skromni tok obilno raslinje pomalo otima korito ovog potoka ali i mnogobrojna plastična ambalaža nagrđuje čistoću prirode kroz koju prolazim. Sela Donji Selkovac nema. Lani je nesretno poginuo zadnji stanovnik. Odakle onda toliko plastičnog otpada u i uz korito. Na mjesto gdje je nekada bilo selo ostalo je nekoliko starinskih bunara s „opsegom“ i polusrušenim vratilima. Danas, vjerojatno, voda iz tih bunara nije pitka jer se bunari godinama ne koriste i ne održavaju. Pitam se da li će nam ili nekom poslije nas trebati.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here