Put u Pariz ili zašto zadnji nije ugasio svjetlo

Autor: Marjan Gašljević

Pretopao proljetni dan u nedjelju me je izvukao na cjelodnevno lutanje putevima, stazama, kutcima i zakutcima viduševačke župe. Da sam nekome u Sisku rekao da ću skoknuti do Pariza vjerojatno bi me čudno pogledao prvenstveno s pitanjem od kuda meni pare za put do Pariza. Ono nešto malo dobronamjernih bi me vjerojatno upozorili da mi to nije dobra ideja obzirom da u Perizu vikendima tulumare „žuti prsluci“ i policija. Da sam to, slučajno, napomenuo uredniku ovaj bi dobio teški psihofinancijski stres ali bi bilo zanimljivo slušati kako me odgovara od tog putovanja. E pa da sve to izbjegnem jednostavno sam se uputio put Pariza i, mogu Vam reći, po dolasku presretoše me prelijepi tepisi žutih jaglaca.
Putovima kojima sam krenuo hodao sam tamo još davnih šezdesetih godina što odlazeći na razne prigodne osnovnoškolske predstave i susrete u područnim školama u Šatornji, Biščanovi, Selkovcu i Velikoj Solini. Putevima i stazama koje vode do tih sela i naselja viduševačke župe kao i selima Gornji i Donji Selkovac, Baturi, Turčenica i Trstenica Donja hodio sam i u pratnji viduševačkih župnika prigodom blagoslova kuća kao ministrant ali i u drugim prilikama kada su župljani trebali svog duhovnika ili kada se slavio svetac zaštitnik u kapelicama tih naselja.
Tih šezdesetih godina ova sela razbacana po brežuljcima prošaranim zasijanim plohama žitarica, pašnjacima na kojima su se vidjela stada domaćih goveda, a u dolinama između tih brežuljaka mnogobrojni potoci davali su sve preduvjete za izobilju ispaše i krme. Viši djelovi između sela bili su obrasli šumom u kojoj su seljani „uzgajali“ kvalitetna stabla hrasta i kestena koji su bili i osnova i glavni materijal gradnje kuća i gospodarskih objekata. Zauvijek su mi ostale u sjećanju moćne hrastove grede, „sleme“, koje su bile osnove kuće vezavši kako bočne stranice tako i masivne krovove često pokrivene slamom. Velik broj kuća preostao je i građen za „zajednice“ koje su znale biti brojnije i od tridesetak ukućana. Tih šezdesetih krenula je izgradnja „zidanica“ koje mi, nekako, čak ni vizualno nisu imale tu toplinu kao stare kuće od tesane građe.
Putevi kojima smo hodili i nisu bili nešto. Ljeti za suhog vremena gacali bi po dubokoj prašini koja bi se, pak, s kišom pretvarala u more ljepljiva blata. A što je kome i trabao bolji put kada su njime hodili samo pješaci, stoka i zaprege tada još, najviše, drvenih kola. Mislim da je te putove najbolje oslikala moja majka koja bi me grdila kada bih se zablatio: „Ti kao da si došao iz Batura.“ Baturi su, naime, najudaljeniji pa kada su ljudi dolazili u viduševačku crkvu ili išli srijedom na sajam u Glinu bili bi blatnjavi od glave do pete.
Tih šezdesetih Baturi su, prema popisu prilikom blagoslova kuća kao i ostala sela, brojili 13 zajednica s 55 stanovnika, Biščanovo 13 zajednica s 108 stanovnika, Turčenica 9 zajednica 51 duša, Trstenica Donja 18 zajednica i 151 duša, Gornji Selkovac 51 zajednica s 313 duša a Donji Selkovac 56 zajednica s 240 duša. Šatornja je, pak, s Parizom brojala 109 kučanstava s 523 stanovnika. Ova sela spominjem iz razloga jer se nalaze na putu od Gornjeg Viduševca pa uz tijek riječice Turčenice do istoimenog mjesta s grananjem puteva prema G. Selkovcu i Velikoj Solini a iz Donje Trstenice prema Golinji i dalje prema dolini rijeke Kupe prema Lasinji ili Bučici i Pokupskom.
Tim sam putevima hodio i, najviše, krajem rujna 1991. godine kada je došlo do neviđene agresije na ova hrvatska sela koja smo pokušali braniti što, onako malobrojni, nismo uspjeli usprkos brojnim žrtvama kako branitelja tako i civilnog stanovništva. Tih zadnjih dana rujna 1991. godine zajedno sa svojim stanovnicima i braniteljima nestala su i sela. Uništena su besprizornom paljevinom za koju ne znam tko bi mogao iznaći i jedan razlog.
Danas tih sela više nema. Nešto stanovništva ostalo je samo u Šatornji koja se, dijelom, nalazi uz državnu cestu Sisak – Karlovac.
Može li itko shvatiti da tih sela jednostavno više nema. Nema na tom području niti jednog stanovnika. Samo manji dio putova je prohodan, a kada zazeleni i tim dijelom se neće moći prolaziti. Plodne livade, polja, oranice zarasla je šikara i šuma iz koje se jasno vidi njezina starost. Tridesetak godina. Godine kada je cijeli jedan kraj zatrt. Danas tim područjem haraju samo motorne pile i šumski traktori. Sječe se sve. Pod nož.
Jedina briga koju je Država pokazala za ovaj kraj je električna mreža i rasvjeta koja uredno prati sve putove kroz, rekao bih, virtualna sela. Ti betonski stupovi s razapetim električnim kablovima i svjetiljkama djeluju mi, nekako, nestvarno. Sablasno vire iz šikare koja pruzima i razvaljene putove uz koje vire polusrušeni zidovi negdašnjih kuća i objekata. Za koji dan kad šikara olista nestati će pred pogledom znatiželjnika svaki znak nekadašnjeg postojanja ovih sela. Ostati će samo upaljeno svijetlo koje nije mogao ugasiti zadnji stanovnik ovog kraja a, opet, onaj tko ga i ugasi značiliti  će to da je presudio ovom području.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here