Ne volim muzeje. Isprazna, žalosna mjesta u koja povjesnici i muzealci poslože po nekoj vlastitoj asocijaciji mrtve stvari, zaboravljena mjesta i davno nepostojeće ljude u neku priču koju vam onda pokušavaju prodati za stanovitu svoticu kuna; ili eurića. Ne volim domaće muzeje a još mi se više gade oni strani, veliki i poznati; proslavljeni: British Museum, Louvre, Prado, Hermitage i Vatikanski muzej. Mjesta pretrpana opljačkanim i pokradenim stvarima, stvarima otuđenim od njihova iskonska porijekla. Muzeji, ta mjesta nakinđurena i pompozna kao ocvale raspuštenice koje prekrupnim nakitom i botoksom skrivaju pravo, otužno stanje stvari. Mjesta nakrcana povijesnim i artističkim falsifikatima koje nitko ne provjerava jer bi istina mogla donijeti neželjeno otrežnjenje. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ne bih se niti ja uvijek slagao sa samim, sadašnjim, sobom.

Rano proljeće 1984. Već je mjesecima u Vili Zagorje otvorena za javnost grandiozna zbirka umjetnina Ante Topića Mimare. Sa svojim dugootočkim prijateljima dogovorio sam jedne subote to u miru razgledavati. Sjećam se; bili smo fascinirani! Gotovo svaka druga slika iz srednjoškolskog udžbenika za likovnu kulturu profesorice Jadranke Damjanov bila je tu, nadohvat ruke u, panoima pretrpanoj, Vili Zagorje. Odnekud se u pratnji mlađeg kustosa pojavio omanji stariji gospodin u sivom odijelu, sa sijedom kozjom bradicom. Njima te udžbenički važne slike nisu bile nimalo zanimljive. Dugo su se zadržali kod skulpture alabastrenog bika koja je bila motiv za plakat te izložbe. Diskretno sam ih prisluškivao praveći se da razgledavam neki susjedni izložak. Bio sam tada jako mlad i sklon ushićenjima. Iduće sam zime otišao u vojsku, a kada sam se vratio više me gotovo ništa nije moglo impresionirati.

Jedino što me otada još može zainteresirati su ljudi. Pravi, živi ljudi i realna mjesta prožeta tim ljudima. Pri tom ne mislim na površna i bučna mjesta, na stadione i ina privremena sastajališta masa. Mislim na ona mjesta koja odišu svojom prošlošću u sadašnjosti; na mjesta na kojima u jednom mahu možete osjetiti kondenziranu ljudsku prisutnost stotinama, pa i tisućama godina. Na primjer: Dioklecijanova palača. Mjesto na kojem se rimska gospoda sreću s prodavačima na pazaru i bjelosvjetskim turistima. Mjesto gdje se srebrno posuđe i pozlaćeni jedaći pribor druži s friško opranim mudantama škverskih radnika koje vijore na buri ispod uskih kuhinjskih ponistri. Vestibul u kojem postelju dijelite s Dioklecijanovom priložnicom i musavim srednjovjekovnim križarom istovremeno, na istom mjestu, u jednom hipu.

Ušće Kupe u Savu, Antička Siscia, Sisak – Stari Grad, Caprag, Željezara, Rafinerija. Još jedan takav povijesni prostor gdje prošlost živi u sadašnjosti; prepleteno. Usporedno. Mjesto gdje radnici i vojnici, protuhe i namjernici, kršten svijet i kauri miješaju svoje sudbine u istoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mjesto na kojem vrijeme pobjede i doba slave postoji istovremeno s epohama poraza, kukavičluka i predaje. Mjesto na kojem i partizani i ustaše, i komunisti i revizionisti, štrajkači i štrajkolomci, i izdajice svake vrste egzistiraju istovremeno sa sebi sličnima iz antičkih vremena i srednjovjekovlja opisanog u Smičiklasovoj knjizi: Poviest Hrvatska.

Ovako se Tadija Smičiklas spominje 22. lipnja 1593., dana Velike bitke kod Siska:
Oko deset sati u jutro otvoriše bitku prvi konjanici hrvatski, ali pred silom neprijatelja uzmakoše. Vojvode pritičuć s drugom vojskom neizmjernim oduševljenjem udare na neprijatelja i za čas u divlji bieg zatjeraše tursku vojsku. Osam stotina uskoka kao munja brza nađoše se Turkom iza leđa i sasjekoše im most. Sva turska vojska baci se i zapliva Kupom riekom, koja je upravo onaj put velika izašla bila. Što pod mačem naših junaka, a što u Kupi pogibe do 18.000 Turaka. Sam Hasan grozni i više paša i begova i sin sestre sultanove nađoše svoju smrt u valovih Kupe. Roblja nisu naši ulovili, ali pliena veoma mnogo, osobito topova i konja. Sami uskoci pohvataše do četiri stotine konja. Veliko slavje u kršćanskoj vojski i oduševljenje u cielom kršćanskom svietu poprati ovu slavnu pobjedu. Glasnici potekoše do carskoga dvora. Car odlikova prvoga glasnika zlatnim lancem i posla odmah čovjeka sa svoga dvora na lice mjesta. Papa čestitaše vojvodam na sjajnoj pobjedi. U slikah i pjesmah oživi slava ove pobjede po cieloj Europi.

I sada ponekad volim iz Siska krenuti put Petrinje preko Drenčine i Bresta. Ostala mi ta navika valjda još iz mladih dana kad sam tako zaobilazio bliske susrete s milicijskim patrolama kod Lanare. U gluho doba noći zastanem na onom zavoju s kojeg se vidi Kupa. Ugasim motor, utrnem svjetla, pričekam minutu dvije da se ustali tama. Tada, iz te tame, prvo izroni topot konjskih kopita kroz meku, rosom natopljenu, travu; potom cilikanje sablji o zakovicama optočene bisage, a onda se iz tame pojave pravi konjanici. U kasu. Prvo jedni, pa drugi. Razlike neke među njima i nema prevelike u odijelima ili konjima, tek oni njihovi zagaze u gnjecavo blato uz obali, pa se od toga čuje šljackanje. A ovi naši isuču sablje pa im se sjajne ljeskaju na mjesečini. Još nešto dovikuju jedni drugima na jeziku znanom ali nerazumljivom, a onda tišina. Tišina.

Slavi tako Tadija, prvi počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu, veliku pobjedu. Ali ne zaboravlja pripovjediti i o zgodah koje su tom boju prethodile. Evo kako opisuje zbivanja negdje s proljeća iste godine:

U Sisku zapoviedaše junački kanonik Nikola Mikac sa svojimi drugovi Blažom Gjurakom i Matijom Fintićem. Hasan ga stade obsiedati i stade ga biti iz topova. S juga, iztoka i sjevera s nasipa učinjenih po Turcih grmiše topovi, ali pokušane juriše na grad platiše Turci krvavimi glavami. Za deset dana pošalje Hasan glasnika, da zaište predaju, kad se po njegovom najboljem znanju već dugo držati nemogu. Jošte kaza glasnik Mikcu, da to Hasan znade od jednoga njegova pouzdanika. Mikac posumnja na Marka vojvodu, o kojem se već sumnjalo, da potajno obći s Turci. Glasniku pokaza sve što je u gradu, da se sam o svem osvjedoči, a onda pozva njega i Marka na objed. Liepo se s njimi zabavljaše. Turčin bio veseo, što je sve vidio i uhodio, a valjda se i Marko novcu od Turaka veselio. Ali dade ih Mikac obadvojicu smaknuti, a tjelesa im bace u Savu.

Uvijek kad prelazim Savu u Crncu, baš uvijek se sjetim korumpiranog Marka i tog nesretnog turskog glasnika. Kadkoli kakva grane ili nešto drugo razdere mirnu savsku vodu pod mostom ja vazda pomislim, eno ga Marko. Apstrahiram obrise svih tih velikih dimnjaka, naftovoda, rafinerija i elektrana, i šlepove. U kadru vidim samo Markovo neživotno tijelo kako pluta Savom; travuljinu i šaš s obale.

To su bila vremena kad se na ušću Kupe u Savu krojila europska povijest. Kad je kanonik Mikac bio fiškal i sudac i krvnik. Tri u jedan. Kad su se izdaje, prijevare i koristoljublja kažnjavala nemilosrdno i okrutno. Drugačije nego je to danas običaj. Danas imamo sudce i sudove. I fiškale svake fele. Izdajnici, veleizdajnici i ratni profiteri ne plutaju Savom. Niti oni koji su poduzeća dovodili u financijske pogube trpajući premije i dividende u vlastite džepove više se me moraju bojati hladne Savske vode.

Takva su vremena danas došla. Takova je danas pravda. I bit će da tako treba jer i drugdje po „civiliziranom“ svijetu baš tako jest. Ako ipak negdje u najskrivenijem kutu vaše podsvijesti tinja žal za kanonikom Mikcom i njegovom pravdom ne morate se previše zbog toga zabrinjavati. S vama je sve u redu. Osjećaj za čast i poštenje baštinimo od naših predaka i trebat će još puno Kupe uteći u Savu prije nego se sviknemo na to da blagonaklono gledam na laž, prijevaru i lopovluk. Ako se ikad sviknemo?

P.S.
Sisak je nakon te slavne pobjede 22. lipnja 1593. u kolovozu iste godine opet pao u Turske ruke, da bi onda iduće godine ponovo bio oslobođen. Ali te bitke Prvi počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu ne opisuje s takvim žarom kao onu pobjedonosnu, iz lipnju, u kojoj se zaplijenilo puno turskih ratnih dobara, topova i konja. Povijest je hirovita: Neke stvari pamti i ističe, a druge pak zaboravlja. Kako se to već povjesniku učini potrebito ili zanimljivo. (Prema: Tadija Smičiklas: Poviest Hrvatska; Knjiga deveta; od godine 1526-1606. PKMH 1882.)

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here