Autor: Marjan Gašljević

„Kad se bratska srca slože i olovo plivat može“ –  nekako mi se čini prikladnom poslovica kojom se je poslužio neki dan budući „dotur“ iz Pogane Vlake kada mu je u pomanjkanju novca za zagrebački rotor „priskočio“ hrvatski Premijer. Lijepo je to za čuti i vidjeti međutim u Hrvatskoj uvijek postoji neko „ali“ koje izvuku zlobnici i mrzitelji nepretka viđenog okom nekog političkog „dotura“. Lijepo bi, dakle, bilo utoliko da se u (potreben) projekt obnove rotora ušlo s zatvorenom financijskom kostrukcijom ili ti planom tako da se već u začetku razvoja projekta ne mora „uskakati“ s financijskim injekcijama. Usput rečeno i neki drugi započeti projekti, projekti i začetku ili projekti tek u glavi „dotura“ imaju ozbiljan nedostatak financijskih sredstava koji se prelijeva i na obaveze iz redovnog komunalnog i drugog servisiranja Grada. I to bi, nekeko, u svoj svojoj zlobi pretrpjeli da se paraleno s tim nedostacima ne razvija bespoštedna i beskrupulozna kupovina „žetončića“.
„Žetončić po žetončić palača“ zvučala bi nekako druga poslovica na koju bi se, svakako, nadovezala i ona „Oko za oko, naočale za naočale“. I tako žetončić po žetončić do preko osamdeset saborskih ruku koji u ime svoje beskonačne i beskičemenjačke brige za građane dođu u pola noći dati glas za uzimanje novca istim tim građanima da bi dali sebi. To mi je nekako poznato iz izreke famoznog Superhika, superjunaka iz antologijskog stripa Alan Ford, koji „uzima siromašnima da bi dao bogatima“. I sve to iz beskonačne ljubavi i brige prema građanima. Moja malenkost u velikoj brizi za „žetončiće“ i ostale iz saborskih klupa koji brinu za mene i male ljude kao što sam sam zabrinuta je za njihovo zdravlje posebno gastroenterološki sustav na koji djeluje velike brige izazvajući razne smetnje od gastritisa do, ne daj Bože, čireva i drugih zloča. Sreća u nesreći je što je tu upravo stručnjak iz tog područja pa može priskočiti i podijeliti po klupama kutijicu nekog antisekretornog lijeka ili preskočiti listu čekanja što inače ni u snu ne bi učinio. Zamolio bi ih u svojoj brizi da prestanu brinuti za mene.
Žetončići, dakle, čine čuda i to ne samo u kockarnici nego i u politici s tim da u kockarnici možeš i vjerojatno hoćeš brzo „ispušiti“ dok ti u politici žetončići jamče dug i sretan politički život, recimo.
I upravo iz tog dugog i sretnog političkog života proizilazi sva vjerodostojnost politike koja se koristi „žetončićima“. Žeton politika može, kako vidimo, progurati i pogurati u zaborav svakojake nepodopštine svoje elite. Ako si miljenik te žetonpolitike možeš raditi svašta, gaziti po cesti, jahati poduzetnike, muvati na sve moguće i nemoguće načine i što sve ne još čak se i „lički rukovati“ (samo da se to „rukovanje“ ne uvede u obavezni protokol prilikom susreta s političarima).
Kolika je vjerodostojnost te žetonpolitike promatramo danima i mjesecima a, rekao bih, i godinama na primjeru hrvatske brodogradnje. Ma, da ne gubim vrijeme i prostor, svi znamo sve o tom nesretnom Uljaniku. Znamo i činjenicu da su, zamalo fifti-fifti, vlasnici Uljanika radnici i Država. Nevjerojatna je, dakle, nebriga vlasnika o svojoj imovini. Prvo, radnici kao vlasnici cca 46 posto dionica štrajkaju sami protiv sebe i sami sebi na štetu. Drugo, Država godinama „ubacuje“ ogromna financijska sredstva u Poduzeće uopće ne vodeći računa kako se ta sredstva i zašto troše. I sve je to normalno i nitko nije kriv. „Hajd’, više nećemo. Pofatat će se nešto managera, poslikat i pustit. Sud će preuzeti drugi dio krivnje proglasivši stečaj. Pa i Isusa su raspeli njegovi, a Pilat je oprao ruke.“
I sve to vrijeme neovisno pravosuđe čeka i odgađa, a kažu da se odgađati može beskonačno, eventualnu odluku o stečaju jer, opet kežu, postoje neke šanse za restrukturiranje ako tako odluči politika. ’em ti neovisnost, a magare mi crkolo taman kada sam ga naučio da ništa ne jede.
Politika, kaže, ne zna kako je došlo do te situacije, ispada da ni pravosuđe ne zna, pa tko odnda zna? Pa sindikati. Zar nisu u Nadzornim odborima godinama sjedili i sindikalci? Jesu. I brali su jebačke naknade za to pored svojih plaća. Eto, žarko bih želio vidjeti platnu listu nekog sindikalca koji toliko kuka nad radničkom sudbinom „kureći“ ih da štrajkaju sami protiv sebe. Novosela, recimo, koji je toliko plakao da sam i sam pustio suzu. Naravo, on ne zna ništa jer je tu dolazio samo prigodno ali sindikalac Šverko koji je, sam kaže, sjedio u Nadzornom odboru cijele 4 godine isto ne zna skoro ništa. Jebote, čemu si sjedio tamo? A kao da je on jedini.
Da Predsjednica nije znala ništa hajde da povjerujemo i ako s Grobnika ima solidan pogled na riječki škver ali da IDS kao ključna politička snaga u Istri koja malo pa malo kucka oko veće lokalne samostalnosti nije znala baš ništa teško je za povjerovati i najvećem naivcu. Što bi onda. Ako već ne znaju i ne vide ništa uradili s Istrom?
Istovremeno, neki se dan omaklo jednom sindikalcu, od preostalih radnika koji nisu napustili škver dvije trećine su neproizvodni radnici. Zanimljivo, s kim bi onda, oni preostali optimisti, proveli restrukturiranje? Ta formula mi je, nekako, ostala u sjećanju od silnih restrukturiranje sisačke Željezare.
Osobno mislim da su na mjestu gdje danas vidimo dizalice već, uglavnom, nacrtane palme i suncobrani, a trgovci starim željezom lagano sline uz ograde škvera trljajući ruke.
Pilat je, dakle, vjerodostojno oprao ruke, pravosuđe je i dalje neovisno jer tako negdje piše, a nije na plotu, sindikalci cvile nad sudbinom radnika i oni su ti koji će zadnji ostati na poprištu i „baciti kocke“, a radnici? Ma koga briga za njih oni su i tako potrošna roba, a „od rada nitko nije umro“ pa neće ni oni. Mogu, eventualno, umrijeti od gladi. Jedino je što žetončići čak i u politici imaju svoj neslavan kraj s tim što, na žalost, gubitnici sa sobom u ponor povuku i one koji su najmanje krivi.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here